7.
Hladan zrak grizao joj je lice. Sva neispavana i ispijena od života hodala je tihim i brzim koracima. Željela je što brže otići iz grada. Nije ni sama znala gdje. Željela je biti daleko,daleko od svih. Cijeli svijet joj se srušio pod nogama. Znala je kako želi započeti novi život, onakav kakav će ona htjeti. Sva nepravda koja joj se događala u životu bila je sitnica. Sve je prije shvaćala ozbiljno i tragično. Ovo što je saznala...za nju je bio kraj.
Razmišljala je o životu općenito. Bila je u dvoumici. Nije znala je li ispravno što je otišla od kuće. Što se sve događa u svijetu i ljudima oko nje...koliko gorih i tragičnijih stvari...možda ovo ipak i nije bio pravi način na koji je postupila. Al ne, odlučila je otići. Zadati im bol i patnju kakvu je ona sad osijećala. Najviše joj je bilo žao majke i brata. Za početak odlučila je izbivati iz kuće tri dana. Za to je smilila dobru izliku. Nadala se kako će se smiriti i probati shvatiti što uopće želi....a onda krenuti dalje. Imala je osjećaj da to nije sve što je trebala saznati. Odlučila je preuzeti stvar u svoje ruke i saznati cijelu istinu. Pokazat će ona njima svoje pravo lice, tko je zapravo ta Melanie.
Sivu i tjeskobnu zoru razorili su traci sunca. Sunce..tako divno i sjajno biće. Da, promatrajući tu njegovu živost i isijavanje, ne samo svjetlosti već pozitivne energije...dakako da ga možemo nazvati bićem. Ono razvedri ne samo noć, tamu, ono razvedri i najtužnije stvorenje na zemlji. Ono je život. Promatrala ga je s divljenjem. Upijala je svaki njegov titraj.
Ispunilo ju je i dalo snagu za krenuti dalje.
Dignula je prst nadajući se kako će ustopati bar jedno auto. Neko je vrijeme čekala. Nervozno je popušila dvije cigarete i ne gubeći nadu, ponovno počela stopati. Bila je nervozna jer nije htjela da je netko vidi. Bilo bi previše sumnjivo. Uz nju je stajao veliki kofer. Sve one babuškare mogle bi to prolaćati i tako prenjeti vijest do njene mame...
Post je objavljen 03.02.2009. u 16:22 sati.