Bez pobjednika je, ova borba.
Kiša koju ljubim sanjivo se namještajući
da bolje vidim kap,
istu koja je jednom iz oka izašla.
Tako staklena, biserna i sjajna,
kao sve tvoje što nosim u sebi.
Pogled na rubu tuge,
prepoznavanje u slučajnom susretu,
tišinu pri dodiru...
I jer sam te davno ostavila iza sebe
vrednujući ono što ne pružaš.
Ali ipak, dovoljno je što postojiš.
I što te mogu čeznuti silinom luđaka.
Ti upotpunjuješ moj mali svijet.
Čak i kada se u pokušaju sebičnosti
pretvaram u led.
O Bože, kakva tričarija
glumiti sebi da te ne trebam.
Možeš svoj životni put obilježiti nevažnim,
ne pronaći u njemu ni minut za mene,
ali sekunda koju si mi oteo
začahurena je u tebi.
Kao kap otkinuta od neba.
Imam snage za san u koji nećeš doći
koliko i radost jer si naišao u njega, usput.
Ostaje da te volim.
Kao što kišu ne volim.
Ali opet je čeznutljivo gledam,
tražeći skrovište u tebi.
Ti si jedina pećina
u kojoj nije hladno ni mračno,
jedino skrovište do kojeg znam put.
Bez pobjednika je, ova borba.
Dobar ili loš, jednako si voljen…
samo više bola zadaješ.
Arhiva 2007
Post je objavljen 31.01.2009. u 23:24 sati.