Tamna drveća nad iskrivljenim putem previjala su se ispod jezive mjesečine...Sve je bilo potpuno mirno, jedino što se moglo čuti bili su ogorčeni krici vrana i urlici vukova,koji su se stravično udaljavali negdje u daljini...
Nepoznate sjene pokušavale su posegnuti za mjesecom, skrivenim iza drveća,već spremnim da proguta neku vrstu žrtve...Ove šume koje su me okruživale bile su neobično uznemirene...nespokojne i nikad "dobro" prihvaćene od većine ljudi...Niko se nije smio usuditi ostaviti trag..kročiti tamo...a iako bi se neka hrabra duša usudila, ne bi izašla bez ozljeda,a u najčešćim slučajevima bila bi ubijena...ili od vukova ili razdvojena od blijedih ptica, nepoznate vrste..čak su se i drveća činila takvima da bi mogla pričati između sebe, pravili bi plan kako ubiti njihovu sljedeću žrtvu..
Dugi, mračni put vodio je u dubinu šume, nitko zapravo nije znao koliko je dugačak..Jezive priče koje su me okruživale o ovoj šumi, činile su me još nervoznijom..Ništa u ovoj šumi nije bilo mirno i spokojno..sve je to misterija i zlo...
Na neki način toliko me privlačila, željela sam da uđem u njeno netaknuto srce i....osjetiti tu neobičnu moć koju je davala svima koji bi ušli...Šta me sprječavalo??...strah...
Al moja požuda je prevladala strah....Kiša me nije mogla zaustaviti..kročila sam polako ali sigurno prema ulazu, gužvajući svoju crnu čipkastu haljinu...gledala sam kuda hodam, svuda oko mene bilo je posuto trnje, a sa neba obasipale su me krvničke suze...Osjećala sam da me neko prati, ali ne, nikoga nije bilo...Moja duga tamno smeđa kosa iza mene bičevala je tajanstvene sjene koju se pratile u stopu, izgledale su grozno, sa okrutnim mislima koje su prenosile na mene.....Ako me iko posmatrao od ulaza u šumu, sad me mogao izgubiti iz vida, jer sam već bila pred svojim ciljem, gledala ga izravno u oči..Okolina nije bila potpuno tamna, zbog mjesečine koja je posmatrala ovaj neshvaćeni čin, li sjene su plesale predsmrtni ples, koji je bio krajnje jeziv..al ne, ja nisam marila za tim, potpuno druge misli su me okupirale..Sada sam koračala sa nevjerovatnom lakoćom i doslovno zurila u tlo..Moje tamno sive oči, zamagljene sa, meni, nejasnom vizijom, usmjerene na kamenje i uvenule iglice na koje sam stajala..Misli su se rušile u mojoj glavi, munjevitom brzinom, čineći ih još više "neugodnijim"..Sve je to za mene bila laž, laž do svakog momenta provedenog ovdje...
Post je objavljen 12.01.2009. u 13:27 sati.