Marketing
Nadam se da ćemo jedanput opet svi u Uskoplju živjeti
Branimir Batinić ima 14. godina, učenik je 8. razreda Hrvatske dopunske nastave u Berlinu. Mentor mu je gđa Vlasta Morović.
Branimir je osvojio prvu nagradu za literarni rad u dobnoj skupini od 13 do 16 godina na 5. natječaju literarnih i novinarskih radova ZLATNA RIBICA 2008., kojeg organizira Matica hrvatskih iseljenika. Branimir je pisao na temu:
Istražujem svoje korijene
Ja sam Branimir Batinić. Imam četrnaest godina, a trenutno živim u Berlinu, glavnom gradu Njemačke. Moja obitelj je rasuta po cijeloj Europi. Neki su u Švicar-skoj, Austriji, Hrvatskoj i Bosni. Potječemo iz Uskoplja. To je mjesto u srednjoj Bosni u blizini Bugojna.
Mama mi je rođena u Voljicu, koje je samo sedam kilometara udaljeno od mog sela Vilić Polja. A sve je počelo u Dalmaciji u Imotskome. Moji pradjedovi s obje strane su odatle. Otamo su onda početkom 19. stoljeća otišli u našu lijepu Herceg-Bosnu. Moj prapradjed s tatine strane zvao se Ivo Batinić. Imao je dva sina koji su se zvali Marijan i Petar.
Marijan i Petar su bili panjevi. Tako su nastale dvije obitelji Batinića. Prva se zvala Marijanovići od prapradjeda Marijana, a drugi Petrovci po Petru. Te dvije obitelji žive još u istom selu i njih je najviše tamo. Poslije toga je Marijanov sin imao moga pradjeda Peru. Radio je kao poljoprivednik. Njegova žena se zvala Kata i ona je s njim imala dvoje djece. Jedan od tih je bio moj dragi djed Ivica Batinić Marijanović na koga sam ja ponosan.
Moja baka se zove Ruža Batinić s djevojačkim prezimenom Bandić. Možda je nešto u rodu s Milanom Bandićom gradonačelnikom Zagreba? Moj djed je bio sa svojim bratom Jozom gastarbajter u Austriji. Imao je s mojom bakom osmero djece. Zovu se Stipo, Ljuban, Bose, Pavo, Branko(umro kao beba), Branko, Ivica (moj tata) i Josip , koji je danas svećenik u Isusovačkom redu. Svi su do rata živjeli u našem lijepom selu. A već prije su najstariji Stipo i Ljuban otišli u dijasporu za kruhom.
Tako smo onda i mi ostali, kad je završio Domovinski rat, otišli u daljinu u Njemačku, u glavni grad Berlin. Ovdje sam dobio treću sestru Milijanu, a ostale dvije zovu se Ivana i Vedrana.
Živim ovdje već 14 godina, a došao sam s dvije sestre iz Splita , gdje sam se i ja rodio. Pošto živim u dijaspori moram posebno istaknuti svoj nacionalni ponos i da sam Hrvat iz Bosne. To me još više tjera da budem uvijek iznad svih, pošto, ako nisi dobio prvo mjesto, nisi dobio ništa!
Nastojim završiti školu u mojoj Schiller gimnaziji i upisati fakultet građevi-narstva. Sestra Vedrana također ide u gimanziju, a najstarija sestra Ivana je već završila za inžinjera menadžmenta i udana je.
Svako ljeto se cijela obitelj sastane, a pogotovo je lijepo kad svi rođaci dođu pa se zafrkavamo. Onda opet nazad u Berlin i cjeli ritam života počne ispočetka.Ali ipak, nadam se, da ćemo svi jedanput opet dolje živjeti, ako Bog da, i da ću osvojiti prvo mjesto na ovom natjecaju.
Branimir Batinić, 8. razred, 14 godina
Hrvatska dopunska nastava – Berlin, Njemačka
Mentor: Vlasta Morović
Mama mi je rođena u Voljicu, koje je samo sedam kilometara udaljeno od mog sela Vilić Polja. A sve je počelo u Dalmaciji u Imotskome. Moji pradjedovi s obje strane su odatle. Otamo su onda početkom 19. stoljeća otišli u našu lijepu Herceg-Bosnu. Moj prapradjed s tatine strane zvao se Ivo Batinić. Imao je dva sina koji su se zvali Marijan i Petar.Marijan i Petar su bili panjevi. Tako su nastale dvije obitelji Batinića. Prva se zvala Marijanovići od prapradjeda Marijana, a drugi Petrovci po Petru. Te dvije obitelji žive još u istom selu i njih je najviše tamo. Poslije toga je Marijanov sin imao moga pradjeda Peru. Radio je kao poljoprivednik. Njegova žena se zvala Kata i ona je s njim imala dvoje djece. Jedan od tih je bio moj dragi djed Ivica Batinić Marijanović na koga sam ja ponosan.Moja baka se zove Ruža Batinić s djevojačkim prezimenom Bandić. Možda je nešto u rodu s Milanom Bandićom gradonačelnikom Zagreba? Moj djed je bio sa svojim bratom Jozom gastarbajter u Austriji. Imao je s mojom bakom osmero djece. Zovu se Stipo, Ljuban, Bose, Pavo, Branko(umro kao beba), Branko, Ivica (moj tata) i Josip , koji je danas svećenik u Isusovačkom redu. Svi su do rata živjeli u našem lijepom selu. A već prije su najstariji Stipo i Ljuban otišli u dijasporu za kruhom.
Tako smo onda i mi ostali, kad je završio Domovinski rat, otišli u daljinu u Njemačku, u glavni grad Berlin. Ovdje sam dobio treću sestru Milijanu, a ostale dvije zovu se Ivana i Vedrana. Živim ovdje već 14 godina, a došao sam s dvije sestre iz Splita , gdje sam se i ja rodio. Pošto živim u dijaspori moram posebno istaknuti svoj nacionalni ponos i da sam Hrvat iz Bosne. To me još više tjera da budem uvijek iznad svih, pošto, ako nisi dobio prvo mjesto, nisi dobio ništa!
Nastojim završiti školu u mojoj Schiller gimnaziji i upisati fakultet građevi-narstva. Sestra Vedrana također ide u gimanziju, a najstarija sestra Ivana je već završila za inžinjera menadžmenta i udana je.
Svako ljeto se cijela obitelj sastane, a pogotovo je lijepo kad svi rođaci dođu pa se zafrkavamo. Onda opet nazad u Berlin i cjeli ritam života počne ispočetka.Ali ipak, nadam se, da ćemo svi jedanput opet dolje živjeti, ako Bog da, i da ću osvojiti prvo mjesto na ovom natjecaju.
Branimir Batinić, 8. razred, 14 godina
Hrvatska dopunska nastava – Berlin, Njemačka
Mentor: Vlasta Morović
Foto 1.: Pradjed Pero između mog djeda Ivice (desno) i svog brata Ante (lijevo)
Foto 2.: Moj djed Ivica, stric Jozo i pas Garo
Foto 3.: Djed Ivica, baka Ruža i brojna obitelj
(matis.hr)
Post je objavljen 06.01.2009. u 23:50 sati.