Marketing
I wish....
Bozic je... vrijeme kad svi nesto traze, zele, ocekuju.. planiraju..
moja zelja? ima ih vise, ali nijednu mi nitko nemoze ostvariti...
zelim srecu, zelim njega.. zelim nadu..
tko mi to moze nagurat u kutiju i stavit pod bor? nitko? to sam i mislila...
dakle, moj bozic je pomalo propao.. pocevsi od gubitka decka do gubitka samokontrole a nakon toga i "najbolje" frendice... cini se da ipak ne podnosim lazi koliko god da sam ih do sad uspjesno trpila.
decka cu valjda zamijenit boljim, samokontrolu sam vratila, a za frendicu me trenutno uopce nije briga tako da se stvari cak i popravljaju. zadnja 3 dana nisam skoro nista pojela sto je za mene velik napredak. cini se da emocionalna kriza napokon za posljedicu nema prejedanje i jedenje osjecaja nego gubitak apetita..
naravno, nije sve tako crno.. vidla sam da je meni itekako dobro u zivotu, naucila sam sagledavat sebe i druge objektivno. ako izuzmemo ED i ostale psihicke poremecaje koje imam ja sam u stvari osoba koju bi ljudi smatrali sretnom. ah, kad bi samo znali.. kad bi znali da svaki pogled u ogledalo nosi grceve, prolazak pokraj vage suze, pogled na hranu iskusenje, da osjecaj gladi donosi srecu i ponos, da me svaka gruba rijec boli vise od bilo cega i da je automatski mojom paranojom dobila gigantsko znacenje i da ce me razmisljanje o tome ubijat danima... oni neznaju da ono sto njima predstavlja naviku meni predstavlja muku, oni neznaju da neuspjeh koji je njima uobicajen meni predstavlja SVE. jedan veci neuspjeh i ja sam na rubu. oni neznaju da bi jednog dana mogla prijeci preko ruba. oni neznaju da je samnom mozda gotovo.
razmisljam sad o tome... zamisljam kako bi bilo da si nesto cak i napravim. kakve bi to reakcije izazvalo? dali bi itko shvatio? dali bi itko pokusao shvatiti? dali bi mi pretrazivali ladice i poludili nakon sto bi nasli moju crvenu teku? a tek tablete protiv bolova i za smirenje? vjerojatno i neke za mrsavljenje, a o cigaretama da ni ne pricam... dali bi ih moje rijeci iz teke zaprepastile? dali bi se zamislili? vjerojatno ne. vjerojatno bi si rekli: A jadna, bila je luda, nitko nije kriv... sama si je kriva..
upravo zato si nista ne zelim napraviti. nitko nebi shvatio. nitko nebi pomislio da je mozda bar malo kriv za to. nikome nebi palo na pamet da mi je mozda jos i bilo pomoci. da mi je trebala samo ruka da me izvuce iz svega toga, da mi je trebao samo jedan topli i obecavajuci pogled prepun nade koji bi me uvjerio da je moguce izaci i da nemoram zauvijek biti rob svoje uvrnute psihe.
neke od vas me imaju dodanu na Facebook. svaki put kad me neka od vas doda odem si ponovno pogledati slike. svoje slike. slike koje su toliko nespojive s ovim blogom i postovima na njemu da bi ljudi pomislili da su fulali kad su me dodali. na njima je neka normalna, nasmjesena curica koja ima relativno blag i njezan izraz lica, osmjeh koji zavarava i uvjerava vas da je sretna i oci koje skrivaju toliko tuge... ta djevojka nisam ja. gledam se opet, gledam naizmjence sliku i sebe u ogledalu. vidim dvije suprotne stvari. ludakinja u mom ogledalu ima ogorcen izraz lica, oci prepune razocaranja, ljutnje; maskaru razmazanu od suza, ispijeno lice, blijedu, mrtvacku, suhu kozu... na njoj vidim samo neuspjeh... na njoj vidim sve sto ne stane u kadar slike. sve sto drugi nikada ne vide ili su jednostavno tolko zaokupljeni sobom da ne zele vidjeti...
prekrasne nozice :)
jos jedna od zelja za bozic ;)
velika pusa
Post je objavljen 28.12.2008. u 22:29 sati.