Vatikan, 17. prosinac 2008.
UČITELJSTVO BENEDIKTA XVI. O DOŠAŠĆU
"Čvrst je dakle čovjek koji živi Došašće jer se nada u Nekoga za kojeg zna da će doći"
Crkva već dvije tisuće godina hodi u iščekivanju koje ne iznevjerava: Kristov dolazak slavljen u Došašću. U ovim godinama pontifikata, Benedikt XVI. istaknuo je razne duhovne vidike razdoblja koje obilježava početak liturgijske godine za Crkvu u svijetu, a sve ih povezuje ono što nedostaje našoj epohi, a što se naprotiv može smatrati bitnim za Došašće, a to je nada. Kada je bilo nulta godina za vjeru i za povijest, hotelska su se vrata više puta zatvorila pred licima mladoga para koji je jedva stigao do Betlehema, potom je Bog pokucao na srca nepismenih i siromašnih, ali ljudi kadrih dijeliti njegovo ništa, prvo se došašće završi tako pred očima onih koji rukom dotakoše Nadu. Dvadeset stoljeća poslije, prokušana koreografija naučila je u ovome razdoblju priopćavati smisao iščekivanja: ukrasi i svjetla razbijaju noć, a bezbrojna vrata ostaju otvorena i privlačna. Očito je da se i danas nešto iščekuje, ali to nešto nije po svaku cijenu Netko. Vrata ljudskoga srca često su ravnodušna kao prije dvije tisuće godina.
Benedikt XVI. je 2006. godine u propovijedi na prvu Večernju Došašća ustvrdio da „jedini pravi Bog“ nije „Bog koji stoji u nebu, nezainteresiran za nas i našu povijest, nego je Bog koji dolazi“ u današnjicu čovječanstva. Došao je prvi put, obećao je doći na svršetku vremena. Ali mi se ne odričemo – pojasnio je Papa 25. studenoga 2005. godine – svake godine i svaki dan živjeti Došašće. U izvjesnom smislu Gospodin uvijek želi dolaziti preko nas. On kuca na vrata našega srca: jesi li spreman dati mi svoje tijelo, vrijeme, svoj život? To je glas Gospodina koji želi ući u naše vrijeme, preko nas želi ući u ljudski život. On traži živo prebivalište, naš osobni život – istaknuo je Sveti Otac.
Tko nauči otvarati vrata, prihvaća danas voditi „dobru bitku vjere“ kao što je bila Pavlova bitka. Zašto je prihvat djetešca Isusa i njegov rast u meni, da u meni bude vidljiv onima koji ga ne poznaju ili su ga zaboravili obveza koja zahtijeva nadljudsku snagu: to jest Božju snagu koju je čovjek naučio tražiti od prvoga približavanja božanstvu. Potvrda toga – ustvrdio je Benedikt XVI. – su psalmi. Gospodine, tebi se obraćam, priteci mi u pomoć. To je vapaj osobe u opasnosti, ali je i vapaj Crkve u višestranim zasjedama koje je okružuju, koje prijete njezinoj svetosti, neporočnoj cjelovitosti o kojoj govori apostol Pavao, koja mora biti sačuvana za Gospodinov dolazak. U tome vapaju odzvanja vapaj svih pravednih, svih oni koji se žele oprijeti zlu, zavođenjima lažnoga blagostanja, užitaka koji vrijeđaju ljudsko dostojanstvo i siromašne – istaknuo je Papa.
Čvrst je dakle čovjek koji živi Došašće jer se nada u Nekoga za kojeg zna da će doći. Uostalom, Benedikt XVI. je u ovim godinama više puta isticao kako je Došašće u pravome smislu riječi duhovno razdoblje nade. Ta je tema draga Svetome Ocu, čak joj je posvetio drugu encikliku „Nadom spašeni“, objavljenju 30. studenoga, upravo dan prije početka prošlogodišnjega Došašća. Dan poslije, Papa je istaknuo nepokolebljivu želju Boga da svake godine postane djetetom usred ljudi svakoga vremena. Čovječanstvu koje više nema vremena za Njega, Bog nudi drugo vrijeme, novi prostor da se sabere i zaputi kako bi otkrilo smisao nade – primijetio je Benedikt XVI.
Mir ljudima dobre volje! Siromašnima u betlehemskoj noći, koji su vrata srca otvorili otajstvu onoga Rođenja, osim nade bila je najavljena kvaliteta koju je dijete nosilo u sebi. To je Papa istaknuo 2. prosinca 2006. godine. Za kršćane je mir najljepše ime Boga, koji želi sklad svoje djece. Došašće je u tome vidiku najprikladnije doba za zajedništvo svih onih – a hvala Bogu ima ih jako puno – koji se nadaju pravednijem i bratskijem svijetu. U zauzimanju za pravdu se na neki način mogu naći zajedno ljudi svih narodnosti i kultura, vjernici i nevjernici – zaključio je Benedikt XVI. (kta/rv)
Post je objavljen 17.12.2008. u 10:19 sati.