Građanska inicijativa za povratak imenu Kazališni trg zagrebačkom trgu nazvanim imenom komunističkog diktatora maršala Tita.
Pozivamo Vas na drugo veliko okupljanje
Kojim u duhu Rezolucije Vijeća Europe o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih režima te Deklaracije Hrvatskog sabora o osudi zločina komunističkog poretka u Hrvatskoj, a povodom međunarodnog Dana ljudskih prava koji se obilježava 10. prosinca, tražimo povratak imena Kazališni trg zagrebačkom trgu nazvanim imenom komunističkog diktatora Tita.
Maršal Tito odgovoran je za masovna pogubljenja, pojedinačna ubojstva, zatvaranje ljudi u logore, mučenja i progone i zabranu svakog pluralizma. Veličanje zločinca i totalitarnog sustava ozbiljna je zapreka demokratskom napretku hrvatskog društva.
UKLONIMO MARŠALA TITA IZ ZAGREBA I HRVATSKE!
Dođite u subotu, 13.12.2008. u 11 sati pred Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu!blockquote>
Ovaj post posvećujem međunarodnom Danu ljudskih prava od 10. prosinca, u čast ljudskih prava koja je drug Tito i jugoslavenski boljševički režim neprestano kršio, kao i Poljičanima kojima je pak njihova ljudska prava kršio i još i danas krši hinjeni demokratski režim Hrvatske demokratske zajednice, pa stoga pročitajte o čemu se radi:
POLJICA – GRIJEH HRVATSKE DEMOKRATSKE ZAJEDNICE
Dragi blogeri i čitateljstvo Crnog bloga komunizma (http://www.crniblogkomunizma.blog.hr), ovom prilikom ću (ponovo) napisati koju riječ o hrvatskom kraju Poljica u Dalmaciji, i to stoga što je HDZ-ov grijeh prema Poljicama ništa manji od grijeha prema žrtvama komunizma.
Poljica predstavljalju drevnu hrvatsku tradiciju i drevnu demokratsku kulturu. Spomenut ću samo Poljičku Kneževinu i poljički demokratski ustav zvan „Statut“ iz 1440. godine snažno potvrđuje pravnu sređenost unutrašenjg društvenog života te malecke ali zato ponosne hrvatske nezavisne države tijeom stoljeća. Kaže poljički Statut, primjerice, slijedeće:
Nek svak more živ biti.
Kakve li samo fantastične i humanističke odredbe koja bi i danas dobrodošla u nemilim hrvatskim prilikama pred totalnu rasprodaju Hrvatske i gubitak suvereniteta ulaskom u NATO i Europsku uniju. To se Poljicama davno dogodilo, a Hrvatska nije ispravila tu nepravdu koju je učinila svojim poljičkim rodoljubima. Zato ću parafrazirat onu Starozavjetnu:
Propast, Hrvatsko, leži u tebi! Ta kletva će nas Hrvate pratiti dok ne otvorimo oči kraj zdravih očiju, ili dok ne nestanemo.
Za održanje Knežije, napose slobode, ali i radi zaštite čovjeka, bilo je potrebno poštivati Statut te nezavisne hrvatske države. Za prekršitelje, zatečene i u najmanjim prekršajima, bile su predviđene oštre kazne. Koje razlike u odnosu prema Republici Hrvatskoj u kojoj kriminalci pjevušeći odlaze na sud i sa smješkom na licu i mangupskim namigivanjem napuštaju sud, često oslobođeni od bilo kakve kaznene odgovornosti za najteža kaznena djela, a oni rijetki koji bivaju osuđeni žive u zatvorima kao feudalna gospoda kojoj se iz restorana nosi hrana kako bi mogli žderat i lokat, i smijat se u lice cijelom društvu, čija je vlast tako impotentna da su nezadovoljni građani na jednom prosvjednom skupu u Splitu, 5. prosinca 2008. poručili: „Impotentnoj vladi diže se narod“.
Poljica su doslovno bila jedna hrvatska pravna država usred Europe i apsolutističkih europskih kraljevskih režima. Republika Hrvatska bi se mogla ugledati u poljička načela o pravnoj državi i njihovom provođenju u javnom životu, umjesto što u vrijeme pregovora oko mogućeg pridruživanju Europskoj uniji prepisuje briselske birokratske propise. To u ime Republike Hrvatske rade neodgovorni činovnici bez mozga i vladajući političari pokvarenoga uma koji bi prodali i prevarili svoju vlastitu mater, samo da smiju ispuniti zahtjev stranih vlada u zamjenu za domaće privilegije i sinekure. Ispravno je Bruno Bušić poručio generaciji Hrvata da će vidjeti, kad jednom bude stvorena hrvatska država (u što on nije sumnjao kao neki disidenti komunizma poput Franje Tuđmana) kako će tek naša domaća vladajuća bagra pljačkati hrvatski narod i Hrvatsku odvest pod giljotinu.
Prilikom ove prezentacije Poljica, koje su na čast i diku hrvatske političke nacije, koristim se korisnom knjižicom od fra Frana Mihanovića pod naslovom
„ZLA SUDBINA POLJICA“
(ISBN 953-97381-1-3, „Zla sudbina Poljica“ autora Frana Mihaljevića, Gata, 1998.)
Naslov knjige zrcali ogorčenost koju Poljičani izražavaju prema vlastima Republike Hrvatske koje su sebično odbile sve prijedloge za ujedinjenjem poljičkih zemalja u jednu jedinstvenu općinu.
Naime, dolaskom na vlast komunista, jugoslavenskih antifašista i njihova zločinačkog boljševičkog „rukovodstva“ 1945. su Poljice raskomadane na nekoliko dijelova, čime su zločesti vlastodršci komunjare pokušali Poljičanima iščupati dušu iz srca. Bilo je to više nego nepravedno nakon što su antifašisti iz Poljica doživjeli pokolj od strane njemačkih i srpskih fašista iz 7. SS-divizije „Prinz Eugen“ i četničke bande koja je digla ruku na hrvatski narod u Poljicama. Kako piše autor navedene povijesne knjžice o Poljicama, Hrvati iz Poljica su se uvijek vješto znali postaviti protiv lukavih Mlečana i okrutnih Turaka. Isto tako i prema svima onima koji su se znali, zvali se ovako ili onako, okomiti na krvavo stečenu samobitnost Poljica.
Kad bi se barem Hrvati današnjice ugledali na poljičke Hrvate i brigu za samobitnost, onda bi se bez problema održala samostalnost i državna nezavisnost Republika Hrvatske, ovako nas domaća bagra vodi u umjetnu neoliberalnu tvorevinu Europsku uniju i kroz proces likvidacije hrvatskog suvereniteta, krvlju stečen u obrani od velikosrpske agresije 1990. – 1995.
Hrvatski Poljičani, hrvatski Dalmatinci znalački su postavili u političkim dogovaranjima, diplomaciji ali i onda kad je trebalo posegnuti za mačem u obrani stečenih povlastica i u obrani svoga imena – navodi Fran Mihaljević, i naglašava, da su se hrabri Poljičani morali nositi ne samo s vanjskim, nego i s „unutarnjim neprijateljem“, i dodaje „uvijek je nažalost bilo i takvih!“ Nevjerojatno, kao da o tome imamo preslik u Republici Hrvatskoj gdje ima brojnih unutarnjih neprijatelja poput ratnih profitera, raznoraznih bivših udbaških parazita i mafijaša i kriminalaca svake vrste povezani s vladajućim političkim eks-komunističkim udbaškim titoističkim ustrojem.
„Povijest je čvrsto zabilježila hrabro sudjelovanje Poljičana u borbi protiv Turaka na širokom području Splita, preko Sinja do Imotskog. Tako su, primjerice, godine 1648. u petnaestodnevnoj krvavoj bitki za oslobađanje Klisa od Turaka, uspješno sudjelovali i Poljičani s 1.200 momaka. U svom izvješću o toj velikoj pobjedi kršćana od 1. travnja 1648. providur Foscolo posebno je pohvalio baš Poljičane.“
Najcrnje godine u povijesti Poljica su navedena 1945. i 1807. Godine 1807. je Napoleonova vojska ukinula ovu hrvatsku državu koja je postojala kroz stoljeća. Naime, 1807. su Poljičani u dogovoru s Rusima, koji su ih posije izdali, digli oružani ustnanak protiv francuskih okupacijskih trupa. Francuzi su krvavo ugušili pobunu Hrvata i Poljice nemilice poharali i porobili. Maršal Marmont, koji ima trg u Splitu, pokorio je Poljice koje se nalaze iznad Splita i podno Mosora. Time su Poljica nakon šest stoljeća samostalnoga života izgubila svoju slobodu, svoju samoupravu i demokratske stečevine. Hrvatski pjesnik August Šenoa sažeo je svoju bol o tragičnoj sudbini Poljica 1887. u spjevu o junačkoj Mili Gojsalić, čija je drama nakon višedesetljetne zabrane prikazana 1995. u Hrvatskom narodnom kazalištu na budućem Kazališnom trgu u Zagrebu. Unatoč tome HDZ ide i dan danas protiv Šenoe i Poljičana, pod geslom: „IDEMO DALJE“, a narod kaže: „BANDO LOPOVSKA“.
Kako su Francuzi podijelili poljičku zemlju od250 četvornih kilometara na tri tijela i pripojili splitskoj, sinjskoj i omiškoj općini, tako je HDZ njihovu i komunističku nepravdu, u kojoj je u komunizmu sudjelovao sam vrh te poslije lažnih demokratskih promjena 1989. pretenciozno nazvane Hrvatske demokratske zajednice. Od imperatora Franje Josipa se nitko od Hrvata nije mogao dobrome nadati, tako su i Poljičani ostali dugo vremena nakon Napoleonskih ratova kratkih rukava. Nož u leđa je Poljicama zabila i Crkva kada je splitski biskup Pavao Klement Miošić 1843. godine dokinuo staru crkvenu ustanovu Poljički vikarijat. Možda se „grijeh“ Poljičana sastojao u tome što su spašavali glagoljicu u splitskoj biskupiji? Otkad je hrvatska vlast zabila nož u leđa narodnom biskupu Grguru Ninskom kao da kletva prati zaboravne Hrvate.
Geslo „Svoj na svome“ potječe od Poljičana kada je profesor don Jakov Pivčević napisao godine 1892. letak s tim naslovom.
Nisu ni Poljičani pošteđeni oportunista u svojim redovima. Iako svojedobno najviši državni dužnosnici u Republici Hrvatskoj, Nedjeljko Mihanović (sluga pokorni nekadašnjeg politkomesara Franje Tuđmana) i Milan Vuković, prvi kao predsjednik Sabora Republike Hrvatske, drugi kao nekadašnji predsjednik Vrhovnog suda, uz nekoliko luftiguza koji sjedoše u Hrvatskom saboru, nisu htjeli riješiti „poljičko pitanje“, poljički časno i pošteno utjecati na njegovo rješavanje. Nedjeljko Mihanović, koji je od Sabora učinio Tuđmanov privjesak, oglasio se po Tuđmanovoj zapovjedi na članak hrvatskog rodoljuba Duje Brničevića objavljen u Slobodnoj Dalmaciji u Splitu, 31. siječnja 1993. godine, str. 3, pod naslovom „Poljička Kneževina glas puka“, i to svojim i hadezeovim plamfletom „Lažna nostalgija“. To je bila sol na bolnu ranu Poljičana.
Ja, kao povjesničar, kažem ovako: Poljički Hrvati imaju povijesno pravo na samoupravu!
Odnos hrvatskih vlasti prema Poljicama je gotovo maćehinski. HDZ je pokazao svoje pravo lice, iako se to na početku nije očekivalo, s obzirom na domoljubni naboj s kojim je Franjo Tuđman krenuo u obmanu hrvatskog naroda. Od izravne slijednice komunističke partije, Socijaldemorkatske partije se ništa i nije očekivalo, i shodno tome Račanova koalicijska vlada ostala je kraj zdravih ušiju gluha na opravdane zahtjeve poljičkih sugrađana.
U kolikoj mjeri je HDZ nepravedan vidi se na primjeru Poljica. HDZ je nepravedniji čak u odnosu na autrijsku imperijalističku vlast koja je 17. veljače 1911. godine odobrila osnivanje poljićke općine. Tog dana je u Poljicama zavladalo narodno veselje, kako spisi navode i muško i žensko, staro i mlado sudjelovalo je u toj povijesnoj proslavi obnove poljičke samouprave.
Čak ni velikosrpski režim u prvoj Jugoslaviji nije dirao u tu stečevinu, ali zato su komunisti napravili „reda“ i vratili status Poljica na vrijeme francuske okupacije. S obzirom da su vrh HDZ-a činili, kao što ga u pravilu i danas čine nekadašnji jugoslavenski komunisti, tako je i status Poljica ostao neriješen i u samostalnoj i neovisnoj Republici Hrvatskoj. Jer, filozofija i logika hadezeova rukovodstva je slijedeća: zašto bi Poljica dobila svoja prava kada ćemo tako i tako ulaskom u Europsku uniju ukinuti prava Republici Hrvatskoj, prije svega nacionalna i državotvorna prava. Hrvatsko državno pravo i postoji da bi se gazilo nogama, i to hadezeovci redovito prakticiraju. Pod zadnje je dalmatinski predsjednik HDZ-a, Ivo Sanader, početkom ove godine odustao od primjene hrvatskog prava na Zaštićenu ekološko-ribolovnu zonu ZERP u hrvatskom dijelu Jadranskog mora na zemlje članice EU. Što će nam ZERP kad možemo ući u Europsku uniju i tamo kupovati ribu od Danaca, Norvežana i Islanđana jer te zemlje imaju ne samo ZERP nego i proglašeni gospodarski pojas za eksploataciju podmorja, tako da će sačuvati svoj riblji fond kako bi ga mogli prodavati na primjer Hrvatima koji svoju nesreću mogu zahvalit svom priglupom i korumpiranom političkom vodstvu koje uvijek iznova bira, pa se postavlja pitanje jesmo li sami priglupi? Kao odgovor na komunističku nepravdu je uskočila Crkva i 1957. proglasila Poljički dekanat. Uslijedilo je šikaniranje Poljičana od strane udbaša. Barem je u Poljičkom dekanatu sačuvano poljičko ime. Kaže autor navedene knjižice uspomena na Poljica:
„Izdajnika i račundžija, nažalost, uvijek je bilo, ima i bit će. Oni najčešće, motivirani koritoljubljem, pohlepom za novcem, gaze najveće ljudske i zavičajne svetinje. Parafrazirat ću riječi apostola Pavla: Poljica im postadoše trbuh, novac, časovita korist. I na taj način, umjesto da se diče svojim časnim poljičkim imenom, oni po njemu pljuju...“
Kako se HDZ samo dičio pred svojim gazdama iz Bruxellesa, nakon suzbijanja srbočetničke opasnosti za Domovinu, što je tobože predvodnik u uvođenju lokalne samouprave u Republici Hrvatskoj. No, jedno je lajati, a drugo su djela kojih u HDZ-a nema kad su u pitanju Poljičani. Kažu Poljičani da zgubidanima u HDZ-u nije bilo ni u primisli osnivanje Poljičke općine, i to unatoč brojnim peticijama kojima narod zahtijeva od svoje vlasti ono što bi bilo normalno. Međutim, kad je u pitanju banda lopovska koja od naroda zahtijeva stezanje remena nakon što je narod opljačkan od predstavnika svoje vlasti, ništa nije sveto.
Nomen est omen. Svaki Poljičanin uz ime ima i svoje prezime. On je prezimenom Hrvat, a imenom Poljičanin. Tako kroz svoju povijest. Po imenu se prepoznajemo, kaže fra Frane Mihanović, po imenu se i razlikujemo kao što majka baš po imenu razlikuje svoju rođenu djecu. Tako i majka Domovina po imenu Slavonac, Zagorac, Ličanin, Poljičanin i drugi. Kako su neprijatelji Hrvatske kroz povijest upirali sve snage da izbrišu hrvatsko ime. Bilo je vremena, koja se nažalost ponavljaju, kada neprijatelj nije dopuštao napisati ili javno izgovoriti predznak hrvatski. Zbog toga se je išlo i u tamnicu ili na stratište. Jako puno poljičkih Hrvata živi u iseljeništvu, i oni su iz Chicaga poslali na Trg svetog Marka u Zagrebu peticiju sa zahtjevom da se Poljicama vrate stara povijesna prava. Predsjedniku Republike Hrvatske, Franji Tuđmanu, takav je isti zahtjev poslan od Frane Mihanovića 22. ožujka 1995. godine, a Voditelj Odjela pismohrane u Uredu Predsjednika Republike potvrdio je primitak poljičke predstavke u dopisu od 13. veljače 1996. godine, ali o rješavanju pitanja „Poljičke općine“ ni traga ni glasa od tada. Kako se ni drugi predsjednik Republike, Stjepan Mesić, ne bavi tim pitanjem jer on ima puno važnijeg posla, naime, angažiran je na stalnim proslavama obljetnica partizanskih oružanih jedinica iz Drugog svjetskog rata (posebno onih jedinica koje su sudjelovale u klanju ratnih zarobljenika), tako mi se čini da će to pitanje do daljnjega ostati neriješeno. Poljičani su u vrijme hadezeove vlasti bili izvrgnuti teškim klevetema da su „autonomaši“ i „separatisti“. Međutim, tako su mogli klevetati samo najgori od najgorih udbaša i prokletih izdajica koji su se nalazili u vodstvu HDZ-a devedesetih godina.
Poljica su imala u srednjem vijeku svoj Poljički statut, i Poljička kneževina je primjer jedne seljačke demokratske države o kakvoj je sanjao Stjepan Radić početkom 20. stoljeća. Znači, Hrvati su to već jednom imali, pa im je netko oteo i uništio, te su opet tražili svoja stara prava za koja su prolijevali krv i znoj da bi danas jedan HDZ se sa svim tim poigrao!?
Iako nisam Poljičanin, čvrsto obećajem Poljičanima da, ukoliko ću ikada biti u mogućnosti, pitanje Poljičke općine postavit ću na vrh prioriteta hrvatskih nacionalnih interesa, i ono će tada biti riješeno onako kako su Poljičani predložili! Za sada mogu dragim i poštovanim Poljičanima darovati samo ovaj post, za ovodogišnji Božić, 2008. godine. Vaš CBK!
Jedina je to nada Dalmacije, najprvi štit našega spasa,
Pokoj slatki mirisa našega.
Strašan je to narod vičan prebivati pod slamatim krovovima,
Živjeti od grabeža po planini.
Narod od davna vičan nikomu se ne pokoravati,
Ipak sada pade pod noge dobroga Lava,
Stari negda zvahu ovu zemlju Politia...
(Franjo Natalis godine 1501, prijatelj Oca hrvatske književnosti Marka Marulića)