Matoševe novele i crtice sabrane su u knjigama:
Iverje (Moć savjesti, Kip domovine leta 188*, Miš, Nezahvalnost, Pereci, friški pereci, Čestitka);
Novo iverje (Nekad bilo - sad se spominjalo, U čudnim gostima, Camao, Božična priča, Samotna noć);
Umorne priče (O tebi i o meni, Moć štampe, Ugasnulo svijetlo, Bura u tišini, Duševni čovjek, Lijepa Jelena, On, Poštenje, Jesenska idila, Prijatelj, Ministarsko tijesto, Vrhovac, Osveta ogledala, Ubio, Cvijet sa raskršča, Sjena).
Matoševa proza može se uglavnom podjeliti u dva osnovna kruga i to: Prvo, krug novela o domaćem kajkavskom kraju, zagrebačko - zagorskoj sredini, i drugo, krug novela bizarnog sadržaja, novele o čudacima, neobičnim tipovima i nevjerojatnim malograđanskim zgodama; o građanskim inteligentima i tragičnim scenama i sudbinama.
Prvi krug je nastao još u živoj matici prve faze našeg realizma, dvojen je pravaškim i patriotskim stilom, emocionalnim ritmom i sentimentalnostima, odvija se prirodno, pun koloristične i pučke sredine.
Drugi krug ponajviše je nastao u polemičkim borbama, na putu i lutanju - a takva je gotovo sva knjiga Umorne priće - otvara put psihološkoj prozi, otkriva tematiku psiholoških složenosti. U noveli Osveta ogledala kako je Matoš prikazao čudnog bizarnog pojedinca koji je bio “vudren na svoju stranu”, koji je sve mrzio:
“Taj demokrat, pripovjednik sveopćeg bratimstva i usrečitelj je
dakle neobično mrzio. Od prokletih predmeta pak ga najviše puzrujivala laž ogledala... Jer zrcalo je hladno i mlako kao skeptik. Jer previše laska srečnicima. Jer nije dano utopijsko i idealno. Jer je sasvim nekorisno kao kristal dokonog soneta. Jer je sjajno i uglađeno kao laž diplomatskog egoizma. Jer ima grasnost vode bez dna. Napokon jer je privlačno kao magnet grijeha. Mami samotnu ljepoticu...”
(OSVETA OGLEDALA)
Matoševe novele i proza, koje su vezane za domaće tlo i u kojima se slika uglavnom kajkavski kraj (pejzaž domovine) i prizori iz provincije, ističu se svojom neposrednošču i izvornošču. Iako su često bačene na papir u brzini i u prvom zamahu, iako su im likovi izrazitiji tek u nekim prizorima, značajna su pojava u našoj književnosti, navještaju jednu novu stilsku proznu mogučnost. I dok s jedne strane pomalo dopunjuju krug tema prvih modernista, u isti mah su i težnja za novom tematikom i jednim drugim, intenzivnijim proznim izrazom.
3. Pejzaž u Matoševom proznom stvaralaštvu:
U Matoševom proznom stvaralaštvu pejzaž se često javlja kao samostalna literarna tema, a on istovremeno asocira na nešto drugo, neku drugu temu koja se razvija i dodiruje kroz čitavo dijelo. Matoš isto tako humanizira pejzaž, oživljuje ga i u njega smješta ljude, povezuje krajeve s ljudima (pripovjetka Ljudi su krajevi, krajevi su ljudi).
Sinestezija, kojom su prozimana sva Matoševa djela, bitan je dio u slikanju pejzaža, života i svijeta, ljudi uopće. Iskončana Matoševa osjetljivost za boju, zvuk i miris učinilo je njegove prozne pejzažne slike izrazitijima, dubljima, svjetlijima.
npr: “San se hvata zelenih brda, i bujnih vinograda po kojima ruji
rumeno grožđe kao plamen, bijelo gori kao ćilibar, a modro se crni kao tisuć stisnutih brganica ispod jesenjeg lišća koje se napilo krvi sunčane...
Sunce zalazi, šumovita brda tonu u smaragdni san, zamiru zvuci daleke muzike, a riječni val šušteći kao svrha koke kneginje, ruže oko vesla ritmove neke slatke i biserne pjesmice.
Sa purpurne se vode stade pušiti mliječna para, a u tihoj i zelenoj dubini stade ručati draguljno trunje, padajući sa neba vedroga, večernjega, zvjezdanoga.
...mrvi se crnim mrvicama u ljubičasti trag zašlog sunca, iščezava u ljubičastom poljupcu kojim slavi veseli i bijeli dan sumornu, baršunastu noć!”
(SAMOTNA NOĆ)
4. Zaključak:
Pod utjecajem francuskih simbolista, Matoš je nastojao u našem jeziku ostvariti glazbenu sugestivnost, pa je zbog toga brižno birao riječi i usklađivao sonornost vokala i konsonanta. Matoševa je sklonost sentimentalizmu dokazana nizom pijesama, ali njegovo tragično osjećanje života ne iscrpljuje se melankolijom nego prelazi i u karakteristični bunt.
Matoš je začetnik moderne dijalektalne lirike i fraze, a neki njegovi stihovi postali su političko geslo čitavih generacija:
“I dok je srca, bit će i Kroacije!”
(PRI SVETOM KRAJU)
“Već je zorja, a nemrem spati
Po hiži me hinca mušlih črni raj,
Ko kotiček već kriči za vrati
Hajči Smiljček, hajček picej moj!”
(HRASTOVAČKI NOKTURNO)
Post je objavljen 21.11.2008. u 00:08 sati.