Matoševe novele i crtice sabrane su u knjigama:
Iverje (Moć savjesti, Kip domovine leta 188*, Miš, Nezahvalnost, Pereci, friški pereci, Čestitka);
Novo iverje (Nekad bilo - sad se spominjalo, U čudnim gostima, Camao, Božična priča, Samotna noć);
Umorne priče (O tebi i o meni, Moć štampe, Ugasnulo svijetlo, Bura u tišini, Duševni čovjek, Lijepa Jelena, On, Poštenje, Jesenska idila, Prijatelj, Ministarsko tijesto, Vrhovac, Osveta ogledala, Ubio, Cvijet sa raskršča, Sjena).
Matoševa proza može se uglavnom podjeliti u dva osnovna kruga i to: Prvo, krug novela o domaćem kajkavskom kraju, zagrebačko - zagorskoj sredini, i drugo, krug novela bizarnog sadržaja, novele o čudacima, neobičnim tipovima i nevjerojatnim malograđanskim zgodama; o građanskim inteligentima i tragičnim scenama i sudbinama.
Prvi krug je nastao još u živoj matici prve faze našeg realizma, dvojen je pravaškim i patriotskim stilom, emocionalnim ritmom i sentimentalnostima, odvija se prirodno, pun koloristične i pučke sredine.
Drugi krug ponajviše je nastao u polemičkim borbama, na putu i lutanju - a takva je gotovo sva knjiga Umorne priće - otvara put psihološkoj prozi, otkriva tematiku psiholoških složenosti. U noveli Osveta ogledala kako je Matoš prikazao čudnog bizarnog pojedinca koji je bio “vudren na svoju stranu”, koji je sve mrzio:
“Taj demokrat, pripovjednik sveopćeg bratimstva i usrečitelj je
dakle neobično mrzio. Od prokletih predmeta pak ga najviše puzrujivala laž ogledala... Jer zrcalo je hladno i mlako kao skeptik. Jer previše laska srečnicima. Jer nije dano utopijsko i idealno. Jer je sasvim nekorisno kao kristal dokonog soneta. Jer je sjajno i uglađeno kao laž diplomatskog egoizma. Jer ima grasnost vode bez dna. Napokon jer je privlačno kao magnet grijeha. Mami samotnu ljepoticu...”
(OSVETA OGLEDALA)
Matoševe novele i proza, koje su vezane za domaće tlo i u kojima se slika uglavnom kajkavski kraj (pejzaž domovine) i prizori iz provincije, ističu se svojom neposrednošču i izvornošču. Iako su često bačene na papir u brzini i u prvom zamahu, iako su im likovi izrazitiji tek u nekim prizorima, značajna su pojava u našoj književnosti, navještaju jednu novu stilsku proznu mogučnost. I dok s jedne strane pomalo dopunjuju krug tema prvih modernista, u isti mah su i težnja za novom tematikom i jednim drugim, intenzivnijim proznim izrazom.
3. Pejzaž u Matoševom proznom stvaralaštvu:
U Matoševom proznom stvaralaštvu pejzaž se često javlja kao samostalna literarna tema, a on istovremeno asocira na nešto drugo, neku drugu temu koja se razvija i dodiruje kroz čitavo dijelo. Matoš isto tako humanizira pejzaž, oživljuje ga i u njega smješta ljude, povezuje krajeve s ljudima (pripovjetka Ljudi su krajevi, krajevi su ljudi).
Sinestezija, kojom su prozimana sva Matoševa djela, bitan je dio u slikanju pejzaža, života i svijeta, ljudi uopće. Iskončana Matoševa osjetljivost za boju, zvuk i miris učinilo je njegove prozne pejzažne slike izrazitijima, dubljima, svjetlijima.
npr: “San se hvata zelenih brda, i bujnih vinograda po kojima ruji
rumeno grožđe kao plamen, bijelo gori kao ćilibar, a modro se crni kao tisuć stisnutih brganica ispod jesenjeg lišća koje se napilo krvi sunčane...
Sunce zalazi, šumovita brda tonu u smaragdni san, zamiru zvuci daleke muzike, a riječni val šušteći kao svrha koke kneginje, ruže oko vesla ritmove neke slatke i biserne pjesmice.
Sa purpurne se vode stade pušiti mliječna para, a u tihoj i zelenoj dubini stade ručati draguljno trunje, padajući sa neba vedroga, večernjega, zvjezdanoga.
...mrvi se crnim mrvicama u ljubičasti trag zašlog sunca, iščezava u ljubičastom poljupcu kojim slavi veseli i bijeli dan sumornu, baršunastu noć!”
(SAMOTNA NOĆ)
4. Zaključak:
Pod utjecajem francuskih simbolista, Matoš je nastojao u našem jeziku ostvariti glazbenu sugestivnost, pa je zbog toga brižno birao riječi i usklađivao sonornost vokala i konsonanta. Matoševa je sklonost sentimentalizmu dokazana nizom pijesama, ali njegovo tragično osjećanje života ne iscrpljuje se melankolijom nego prelazi i u karakteristični bunt.
Matoš je začetnik moderne dijalektalne lirike i fraze, a neki njegovi stihovi postali su političko geslo čitavih generacija:
“I dok je srca, bit će i Kroacije!”
(PRI SVETOM KRAJU)
“Već je zorja, a nemrem spati
Po hiži me hinca mušlih črni raj,
Ko kotiček već kriči za vrati
Hajči Smiljček, hajček picej moj!”
(HRASTOVAČKI NOKTURNO)
< | studeni, 2008 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
HRVATSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST-PIŠE PROFESORICA I MAMA
">
MOJ HRVATSKI
zaplakao sam hrvatski
progovorio hrvatski
hrvatskim govorim
šapućem hrvatski
šutim hrvatski
sanjam hrvatski
i na javi sanjam hrvatski
volim na hrvatskom
volim hrvatski
pišem hrvatski
kad ne pišem ne pišem hrvatski
sve mi je na hrvatskom
hrvatski mi je sve
Pajo Kanižaj
Molitva djeteta da bude televizor
Ti si tako dobar, Gospodine,
i štitiš svu djecu na zemlji;
za jednu te posebnu milost molim:
pretvori me u televizor
zato da bi se moji roditelji
brinuli za mene kao za njega,
kako bi s jednakim zanimanjem
gledali i mene kao i njega:
kao mama najdražu TV-priču
ili tata svoje dnevne vijesti.
Želio bih, Bože, da govorim
kao najavljivač programa:
kad on govori, cijela obitelj šuti,
svi ga žele čuti,
nitko ga ne prekida
i ne ušutkava.
Želio bih, Bože, na sebi
osjetiti onakvu brigu
kakvu moji roditelji pokazuju
kad televizor ne radi
jer hitno zovu majstora.
A ja bih želio biti televizorom
samo zato da postanem
najboljim prijateljem
svojim roditeljima
i njihovim glavnim junakom.
Molim te, Gospodine,
pretvori me u televizor
makar samo na jedan dan.