Dobro sam. Vreme je lepo (ne pada ništa, čak se i sunce providi), predamnom je miran vikend. Ima dosta posla što me čeka, a opet je nekako opušteno, neobavezno, sve izgleda mirno, lako i dostižno.
Pre par dana sam navratio do poznanika kod kojih dugo nisam svraćao. U međuvremenu su postali bogatiji za još jedno detence, klinca koji sad ima dvanaest meseci, puzi po podu i još uvek ima petrolej plave oči. Nisam imao vremena da se zadržavam, samo sam se na brzinu ispričao sa novim drugom, stigao je da mi pokaže kako je on velik i sme da lupa po tastaturi kad mu se prohte, čak sme i miša da baci na pod.
Blago tebi - rekoh mu - mene ne puštaju ni da se približim računaru!
Jednog jutra pre mesec dana, ili više, stajao sam pred sudoperom i mutio kafu, i prisetio se nečega što se nedavno desilo... Prisetio sam da sam se osećao sasvim sasvim spokojan. Zaključio sam da je to bilo u snu, da sam nešto sanjao te ili prethodne noći.
Poslednji put kada sam se tako osećao na javi, bilo je prvih godina braka. To je bilo spokojstvo kada ti su ti sve bitne stvari u životu baš potaman, kad je u malom svetu sve kako treba. Neverovatno redak i teško uhvatljiv osećaj. Poput onih snova o letenju.
...
...
Hmm, da sam nešto drugo pisao sada bih ubacio ceo tekst pesme "O Pamela" koju slušam u obradi Nouvelle Vague (300 puta bolje od originala). Pominje se 15. novembar i tako dalje, ali reči nemaju veze sa današnjim postom, pa nikako ne ide da ih tek tako šljusnem. Nisam savladao (a i mrzi me) kako ubaciti i gde hostovati mp3 pa kad učitaš neki blog a ono krene neka muzika koju ne očekuješ pa se šlogiraš. Koga zanima, neka iskopa negde i posluša, pesma je super.
Post je objavljen 15.11.2008. u 10:29 sati.