Tmurni oblaci su se nadvili nad ovim malenim gradićem. Kiša lijeva bez prestanka i postaje jasno da je zima na putu. Krošnja mjenjaju svoju boju, prošarane su zelenom, crvenom i žutom bojom. Predivno...
Moji osjećaji odgovaraju godišnjem dobu koji dolazi. Postajem hladnokrvna, postajem ravnodušna na sve. Čini mi se da sam se previše puta razočarala, previše puta plakala, previše puta pomogala krivim ljudima... Pojam 'prijateljstvo' se olako i prečesto upotrebljava. Danas su najbolji prijatelji oni koji su jedan put razgovarali, koji su nekoliko puta zajedno izašli i opili se... Danas prijateljstva nisu iskrena, nema više onih razgovora punih iskrenosti, razgovora olakšavanja što svoj život imaš podijeliti s nekim...
Ljubav... gdje je nestala? Gdje su nestali osjećaji zaljubljenosti, gdje je nestala sreća?
Budim se noćima pokušavajući shvatiti kako da preživim sve nedaće koji mi život pruža. Ali bojim se da nema izlaza, moram pustiti da me život šamara svojim djelima...
Postoji li ijedna osoba na svijetu koja je zadovoljna svojim životom?
Mislim da ne...
Svima nešto nedostaje... Ljubav, prijateljstvo, obitelj, pažnja roditelja, smisao da se probudiš sutra...
Meni sve to nedostaje... Pokušavam pronaći način kako da pomognem svima, ali mislim da bih trebala prvo sebi pokušati pomoći... Ali... Zašto je lakše pomoći drugima nego samom sebi?
Pokušala sam i to, pokušala sam si pomoći, ali ne ide...
Puno puta pomislim da bi bilo bolje da me nema... Ali opet.. Tko zna... Možda postoji jedna osoba kojoj bi nedostajala... Pa zbog toga ostajem na Zemlji, zbog te jedne osobe kojoj bih nedostajala...
Moja borba i dalje traje... I trajat će dok god Bog ne odluči uzeti me kod sebe...
Post je objavljen 07.11.2008. u 19:21 sati.