Ponekad mi se čini (zapravo, ne čini,
već sam poprilično sigurna)
da me Bog zbog nekog razloga
osudio na samoću.
Samoću duše.
O razlozima ovu osude
ne znam ništa,
ali nadam se da ću jedom saznati.
I luta tako moja duša ovim svijetom,
ponekad, samo ponekad
sudari se s nekom drugom dušom
(onda kada dobije osmijeh
ili kakvu srdačnu riječ)
i kaže: 'Dobar dan, druga dušo!'
Druga duša odgovori dobardan
i brzo nestane.
Iščezne.
I opet moja duša nastavi sama dalje
nakon ovakvih sporadičnih sudara.
Nada se češćim sudarima,
dužim sudarima,
boljim sudarima.
Sudarima u kojima moja duša
ne bi dobila samo osmijeh
već i razumijevanje
toleranciju,
komunikaciju
zezanciju
upravo onakvu kakvoj teži,
koju priželjkuje,
kojoj se osmjehuje.
Autor: ja
Post je objavljen 26.10.2008. u 10:50 sati.