Ti neveni rastu na predugim stapkama,
kao da su im daleki preci bili spolja
suncokreta,uz zid,ispod prozora s dvije
razmaknute resetke za koje se drzi
s obje ruke dijete s licem djetetu slicna
muskarca kojeg bi se moglo proglasiti
svetim u svijetu u kojem je sve mladje
nego sto izgleda.Samoca dodaje godine.
Kad tragovi zrelosti na tijelu koje se razvija
samo od sebe,koje nije imalo prilike za susret
s drugim tijelima,ukljucujuci tijelo boga,koje
nije trljalo svoje uz tudje rame i nije se rukovalo,
koje postoji i stari bez otpora,bez gravitacije,
kad tragovi na tom tijelu izazovu zudnju tugom,
isprobat cemo lozinke zaborava da ne bismo bili
osudjeni na trijezno podsjecanje da smo jos tu.
Post je objavljen 23.10.2008. u 14:58 sati.