Marketing
DAN NEOVISNOSTI BALKANSKE UDBO-MAFIJE
Nažalost, na godišnjicu utemeljenja i rođendan Crnog bloga komunizma ne treba više dvojiti oko toga ima li Hrvatska svoju mafiju ili mafija ima svoju državu jer okrutno smaknuće civilne ženske osobe, Ivane Hodak, usred bijela dana u centru Zagreba govori u prilog tvrdnji da mafija u Hrvatskoj ima svoju državu, a da su predstavnici vlasti njene marionete. Bivši ministar unutarnjih poslova Račanove koalicijske vlade, Šime Lučin, je još 2001. godine tvrdio da u Hrvatskoj nema mafije. Dvije godine prije toga odsjećena je cijela jedna grana mafije, nažalost, samo u svrhu predizborne kampanje Hrvatske demokratske zajednice kojoj ni to nije pomoglo da spriječi povijesni izbornih krah jer je građanima bilo dojadilo ratno profiterstvo, šverc-komerc-politika, pljačkaška privatizacija i opći lopovluk čiji su pipci sezali od vrha vlasti prema dole, sve do portira javnog toaleta. Krakovi udbo-mafijaškog oktopusa, uzgajan od vlasti, otrgnuo se kontroli, zahvatio vladare Hrvatske, i danas kontrolira cjelokupnu hrvatsku političku javnost, određene medije i novinarke i novinare, određene državne dužnosnike, jet-set i općenito politički „establishment“ u Zagrebu.
Premijer Sanader na tiskovnoj konferenciji u Banskim dvorima neuvjerljivo grmi kako je s posljednjim ubojstvom mlade žrtve mafije prelivena čaša strpljenja i da je kap prelila čašu. Nevjerojatno ali istinito, ispada da se čekao povod kako bi se nakon više od desetljeća nakon pojave mafije krenulo u obračun s organiziranim kriminalom. Mora se, međutim, postaviti pitanje misli li Sanaderova vlada ozbiljno krenuti u obračun s mafijom ili će se sve završiti s onim stupidnim geslom „IDEMO DALJE“ dok psi laju, karavane prolaze? Također se mora postaviti pitanje, kakva je uloga predsjednika Republike, Stjepana Mesića, u priči oko mafije, s jedne strane, i s druge strane, ako dr. Ivo Sanader na koncu iz moralno-političkih razloga bude morao snositi političku odgovornost i njegova vlada bude pala na ispitu zrelosti (rata protiv mafije i borbe protiv političke korupcije), ne može predsjednik Mesić ostati nepošteđen iste takve odgovornosti za stanje nacionalne sigurnosti u državi koja praktično ne postoji, ali ne od jučer nego od ohohoho godina unatrag tamo negdje kada je sve počelo, dakle, na Dan neovisnosti od 8. listopada 1991. godine. Idemo napravit kratki Flash Back pa ćemo se vratiti u sadašnje vrijeme kada je Zagreb postao Chicago tridesetih kada glavnu riječ nisu vodili predstavnici pravne države nego samoproglašeni bossovi različitih gangova i klanova:
Na veliki pritisak Europske komisije je predsjednik Tuđman 7. srpnja 1991. brijunskim sporazumom suspendirao saborsku deklaraciju o hrvatskoj nezavisnosti od 25. lipnja 1991. godine, te je proglašen tromjesečni moratorij na hrvatsku nezavisnost radi tobože „rješavanja jugoslavenske krize“. Prvom „hrvatskom“ predsjedniku je moratorij bio dobrodošao kako bi realizirao dogovor iz Karađorđeva o podjeli Bosne i Hercegovine sa srpskim „voždom“ koji je tu podjelu predložio na tajnom sastanku s Tuđmanom u Tikvešu, u travnju 1991. godine. Jugoslavenskoj tajnoj službi KOS bio je poznat Tuđmanov stav iz šezdesetih godina da je najbolje rješenje u rješavanju hrvatskog pitanja u Jugoslaviji podjela BiH sa Srbima. Koliko je suluda takva ideja potkrijepio je hrvatski povjesničar dr. Ivo Pilar u svom djelu „Južnoslavensko pitanje“ (Beč, 1918.) najavivši relativno brzi slom hrvatske države, kad jednom bude stvorena, ako Srbija pređe Drinu. (Pilar očito nije ukalkulirao mogućnost da mafija ima bolje metode od četnika kako slomiti jednu državu.) Kako bi srpski komunistički diktator Slobodan Milošević pridobio Franju Tuđmana „argumentima“ za podjelu BiH, KOS je u Hrvatskoj organizirao i inscenirao velikosrpsku pobunu i stvaranje tzv. „SAO Krajina“ odnosno pobunjeničke teritorije s pobunjeničkim srpskim režimom kao instrumentom pritiska na hrvatske vlasti, ali, „velikodušan“ kakav je Slobo bio, obećao je Tuđmanu u tikveđu rješavanje srpskog pitanja u Hrvatskoj na način da pobunjene Srbe u Hrvatskoj ostavi na cjedilu onog trena kada podjela BiH bude realizirana. Taj trenutak je došao kad je 5. kolovoza 1995. počela hrvatska oslobodilačka vojno-redarstvena operacija „Oluja“ koja je obuhvatila okupirana područja Hrvatske osim istočne Slavonije i zapadnog Srijema odnosno Vukovara koji je po dogovoru na osnovi Erdutskog sporazuma postao neka vrsta nepisane srpske županije u Hrvatskoj, što Hrvati na tom području i te kako osjećaju na svojoj koži i dan danas. Nije premlaćivanje jednog hrvatskog učenika i sina od hrvatskog branitelja od strane četnički orijentiranog srpskog nastavnika Ležaje slučajno, niti je slučajno što nasilnik nije od hrvatske vlasti sankcioniran. Srpski fašizam na tom području se nesmetano širi, i ove je godine njegov plimni val pogodio Zagreb, dok u isto vrijeme određene protuhrvatske snage u hrvatskim vlastima šire propgandu o navodnom „hrvatskom neofašizmu“.
Kao izgovor za suspenziju hrvatske nezavisnosti je predsjednik Tuđman bio naveo interregnum navodno potreban za naoružavanje hrvatske policije i Zbora narodne garde. Međutim, povijesna analiza je pokazala da Tuđman uopće nije organizirano naoružavao Hrvatsku slijedeća dva mjeseca od Brijunskog sporazuma nego tek od negdje polovice rujna 1991.
Prisjetimo se, za vrijeme održavanja dvokružnih prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj, u travnju 1990. godine, je zločinački vrh JNA, uz asistenciju Saveza komunista Hrvatske, razoružao Hrvatsku, otevši iz raznoraznih skladišta po Hrvatskoj 200 tisuća automatskih pušaka i drugoga oružja Teritorijalne obrane Hrvatske koje je jugoslavenska i srpska tajna služba otvoreno dijelila pobunjenim Srbima u Kninu, a glavna zvijezda toga patronata Srba u Hrvatskoj bio je zapovjednik kninskog korpusa JNA, Ratko Mladić, zločinac par excellence koji je u Srebrenici poslije pokazao kako se Srbi obračunavaju s „Turcima“ (čitaj: s nenaoružanim ratnim zarobljenicima i bosanskim izbjeglicama). I međunarodna zajednica Zapada se pokazala vrlo kooperativnom u obračunu sa žrtvama velikosrpske agresije.
Saznavši za dogovor Milošević – Tuđman iz Karađorđeva, i uvjerivši se da Franjo Tuđman ne naoružava Hrvatsku, vođa hrvatske oporbe Dobroslav Paraga osnovao je i, što je još važnije, naoružao dragovoljačke Hrvatske obrambene snage (HOS) koje su obranile Hrvatsku na ključnim točkama u Gospiću, Vukovaru i Dubrovniku, a bez te obrane, Hrvatska bi pala!
Tuđmanova vlast (Franjo Tuđman, Josip Manolić i Stjepan Mesić), ne samo da hrvatskim građanima nije na referendumu 1991. omogućila izjašnjavanje o hrvatskoj nezavisnosti nego isključivo o jugoslavenskoj federaciji ili konfederaciji, nego je uz to hrvatske branitelje u Vukovaru tijekom opsade i agresije ostavila na cjedilu jer je vrhovnik to područje bio otpisao na Srbe. Umjesto Vukovara je Hrvatska dobila Grude, što je zaista impresivni podvig tvorca još impresivnije politike tako zvane „svehrvatske pomirbe“ koja je obuhvaćala princip da se hrvatske žrtve mire s komunističkim i udbaškim ubojicama i zločincima, tobože radi zajedničkog stvaranja hrvatske države. S obzirom da su notorni zločinci među bivšim komunistima i udbašima zaista i stvarali hrvatsku državu, danas imamo državu po njihovoj mjeri: državu sa zločinačkom klasičnom (balkanskom) mafijom pod kontrolom eks-komunističke jugoslavenske udbo-mafije! Kakav je Tito bio zločinac a ne antifašist, takvi su i današni vladari nad Hrvatskom „antifašistički“ zločinci.
Bojovnici HOS-a borili su se protiv velikosrpske agresije u Vukovaru pod geslom „Za dom spremni“, i od Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića bili proglašeni „fašistima“, a Dobroslav Paraga shodno tome vođom „neofašista“ (ustaša). Razlog takvom etiketiranju je bila ne samo najozbiljnija politička konkurencija koju je HDZ tada imao u borbi za vlast s Paraginom Hrvatskom strankom prava (HSP) nego i program Hrvatske stranke prava koji je sadržavao obaveznu hrvatsku državnu nezavisnost i otcjepljenje od Jugoslavije, a takav program nije imao ni Tuđmanov HDZ, ni Goldstein-Budišin HSLS, ni povijesni HSS, a još manje Račanov SDP. Pošto drukčije nije išlo, Tuđmanov režim i udbaška služba pribjegli su likvidacijama političara i vođa hrvatske demokratske oporbe i hrvatskih branitelja. Prva žrtva Tuđmanova režima postao je Ante Paradžik. Kako je gotovo cijela hrvatska javnost prešla preko tog politički motiviranog ubojstva, tako je nakon toga ispisana cijela jedna krvava linija ubojstava, sve do Ivane Hodak danas. I niti jedno političko ubojstvo u Hrvatskoj nije do danas sudski razjašnjeno. Za vrijeme Račanove vlasti likvidiran je Milan Levar, i nikome ništa. Na početku Domovinskog rata ubijen je od udbaške (jugoslavenske) ruke načelnik vinkovačke policijske postaje Reichl-Kir, i nikome ništa. Na kraju se sudi samo izvršitelju ubojstvu ali ne i nalogodavcima, što je dokaz da se to ubojstvo želi zataškati i zaštititi one na vrhu piramide. Na koncu je suđeno izvršitelju ubojstva Reichl Kira, ali samo zato što ubijeni potječe iz eks-komunističkog milijea, a da potječe iz nekomunističkog demokratskog milijea kao Ante Paradžik onda bi ubojice-izvršitelji bili abolirani kao što su Paradžikove ubojice pomilovani od prvog predsjednika Republike, a sudac koji ih je osudio je kažnjen.
Dolaskom na vlast, Franjo Tuđman i HDZ su u vrh hrvatske vlasti ubacili kompletnu udbo-mafiju iz bivše Jugoslavije. Spodobe koje su za vrijeme Tita i nakon Tita u vrijeme bivše Jugoslavije organizirali ubojstva hrvatskih emigranata, i održavale konc-logor na Golom otoku, organizirali su u Hrvatskoj sve likvidacije hrvatskih branitelja, oporbe i napade na novinare, općenito na političke neistomišljenike. Kao žrtveni jarci ove politike, i zadovoljavanja međunarodnih pritisaka i zahtjeva, proglašen je ratnim zločincem general Mirko Norac protiv kojega su na sudu svjedočili de facto ratni zločinac iz Drugog svjetskog rata odnosno poraća Josip Manolić, i Josip Perković, kojega Interpol traži zbog osnovane sumnje u organizaciju ubojstava hrvatskih emigranata. Žrtvovan je general Ante Gotovina iako politički „establishment“ u Zagrebu zna da je nevin. Žrtvovan je na kraju hrvatski narod radi pohlepe, oportunizma i bahatosti zagrebačkog eks-komunističkog „establishmenta“. Kako je Vukovar ostavljen od hrvatskih vlasti na cjedilu 1991. godine, tako je poslije žrtvovana cijela Hrvatska, prepuštena mafiji! Na kraju će stranci opet rješavati stvari na Balkanu, tako i kod nas, i opet će Hrvati postati dobre sluge lošim stranim gospodarima, ukoliko se ne probude iz sna!
Kad će se Hrvatska popet na vrh pravne države? Himalajsko gorje - nedostižno za establishment u Zagrebu
Mafija potječe u Hrvatskoj iz vremena rata kada je počelo ratno profiterstvo. Hrvatska, razoružana 1990. godine, i hrvatski narod goloruk na početku velikosrpske agresije, dobio je jedinu pomoć na svijetu od hrvatskog iseljeništva, koje neki mediji i novinari i dan danas etiketiraju „ustaškom emigracijom“. Hrvatsko iseljeništvo darovalo je hrvatskom narodu u domovini preko jedne (1) milijarde US$. Samo je dio tih sredstava bio usmjeren u kupovinu oružja na svjetskom crnom tržištu, odnosno samo je dio novca planski namijenjen hrvatskoj obrani od velikosrpske agresije dok je dobar dio opljačkan od hrvatskih eks-komunističkih dužnosnika i njihovih povjerenika. Ti isti eks-komunistički dužnosnici su iz bivše SFR Jugoslavije prenijeli na Republiku Hrvatsku svoj način vladanja i mentalitet političke korupcije jer je bivši titoistički režim bio u cijelosti korumpiran. Od ratnih profitera stvorili su se raznorazni klanovi pod patronatom vlasti, a od klanova nastale su grane mafije koje danas haraju hrvatskom državom.
Jedan od krivaca za uvođenje međunarodnog embarga na uvoz oružja u Hrvatsku bio je Budimir Lončar, tada, 1991. posljednji ministar vanjskih poslova SFR Jugoslavije koji je na prijedlog Miloševićeva ministra Jovanovića i na prijedlog britanske politike, u Vijeću sigurnosti OUN predložio uvođenje embarga koji je u rujnu 1991. izglasan od strane članica Vijeća sigurnosti, SAD, SSSR, Kine, Velike Britanije i Francuske, plus većine nestalnih članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Time je Hrvatskoj bio stavljen štrik oko vrata. Danas je Budimir Lončar, taj nekadašnji visoki oficir totalitarne jugoslavenske tajne službe OZN-e, koja je 1945. strijeljala na „Bleiburgu i Križnom putu“ dobar dio hrvatskih ratnih zarobljenika, savjetnik za vanjsku politiku predsjednika Mesića, a sin od onoga kojega traži Interpol, je savjetnik za nacionalnu sigurnost od predsjednika Mesića (Saša Perković). Za predloženog novog ravnatelja hrvatske policije objavljeni su transkripti da ga hvali onaj za kojega neki mediji navode da postoji osnovana sumnja da je šef mafije u Hrvatskoj, i vlasnik utjecajnog jednog hrvatskog političkgo tjednika. Kad taj želi obavijestiti hrvatsku javnost o nečemu, svi mediji prenose njegovo mišljenje kao da je šef države ili oporbe. Tomislav Karamarko je pak također Mesićev čovjek, a svoju je stručnost dokazao kada ga je predsjednik Mesić poslao 2000. godine u Hrvatski državni sabor na Trg svetog Marka u Zagrebu. Tada je kao novi šef hrvatske obavještajne službe dobio od predsjednika tajni zadatak da tadašnjeg vođu neofašista, i antisemita, Antu Đapića, zamoli da on i njegovi u Saboru ne glasuju za Račanov prijedlog ukidanja svih jakih predsjedničkih ovlasti jer je po tom prijedlogu trebao postati fikus. Međutim, Račan je Đapiću dao ponudu koju ovaj nije mogao odbiti, a to je bilo čvrsto obećanje da Dobroslav Paraga neće od Mnistarstva pravosuđa dobiti po pravu natrag otetu Hrvatsku stranku prava.
U biti, „rat protiv mafije“, svest će se u Hrvatskoj eventualno na obračun samo s jednim mafijaškim krakom dok će drugi ostati netaknut i pod zaštitom vlasti. Operacija obmane pod geslom „Rat protiv mafije“ odvijati će se po istom receptu kao u Srbiji nakon ubojstva premijera Zorana Đinđića kada je likvidiran samo jedan krak mafije, tako zvani Zemunski klan dok je drugi klan ostao netaknut, i naravno da je danas zavladao Srbijom tako da je sasvim normalno da partija koja je prouzročila rat na prostoru bivše Jugoslavije, Socijalistička partija Srbije (SPS), postane od oporbe opet dio vlasti iako je trebala nakon Đinđićeva ubojstva biti zabranjena zakonom, zajedno sa Šešeljevim fašistima i četnicima Vojislava Koštunice. Nakon presude izvršiteljima ubojstva Zorana Đinđića je odvjetnik obitelji Đinđić izjavio njemačkom tjedniku „Der Spiegel“ da je Europska unija spriječila rasvjetljavanje nalogodavaca ubojstva srpskog premijera. Danas znamo da je to istina jer je stranka od bivšeg premijera Vojislava Koštunice postala (neki tvrde na preporuku Sanaderova HDZ-a) dio obitelji Europske narodne stranke (EPP-ED), a Europska komisija je dala zeleno svjetlo da bivša Miloševićeva socijalistička partija može ući u koalicijsku vladu sa strankom od ubijenog premijera Đinđića. U isto vrijeme kada Stjepan Mesić najavljuje „rat protiv mafije“ on i Sanader, a ponajviše predsjednik Mesić štiti sve osnovano osumnjićene nekadašnje partizanske komandante i politkomesare, kazneno prijavljene za ratni zločin, kao i komunističke i udbaške zločince, čak i one koje traži Interpol.
U demokraciji se, inače, mafija ne može iskorijenit jer je demokracija takav sustav koji sadrži ne samo narodno zastupničko načelo nego i ljudska prava, pa i prava mafijaša, koliko god to čudno zvučalo. Mafiju je u povijesti uspio suzbiti jedino fašistički režim Benita Musslinia koji je sredstvima diktature strpao sve mafijaške bossove sa Sicilije i iz Napulja u kućni pritvor a njihovu protuzakonito stečenu imovinu je dao zaplijeniti. Uoči iskrcavanja Savezničke vojske na Siciliji u ljeto 1943. godine je američka vlada dogovorila s bossovima američke Mafije da utječu na svoje rođake na Siciliji kako bi kvalitetno pripremili invaziju anglo-američke vojske. Nakon oslobođenja Sicilije od fašizma i njemačkih trupa je američki okupacijski režim pustio iz zatvora i kućnog pritvora sve mafijaške bossove koji su natrag dobili svu imovinu koju su nekoć opljačkali, i sve privilegije, uklučujući i političke funkcije gradonačelnika sicilijanskih gradova.
Međutim, u demokraciji se ipak može učinkovito boriti protiv mafije i skresati joj krila i utjecaj, ali onda vlast ne bi smjela biti povezana s mafijom jer je vlast, neovisna od mafije, prvi preduvjet za borbu protiv korupcije i rata protiv mafije. Mi smo još daleko od toga stanja. Stoga ljudi, građanke i građani ove zemlje, ne očekujte promjene na bolje nego obucite pancirke kad slijedeći put poželite proštetati zagrebačkim Zrinjevcem. Ili pak više nemojte birati eks-komuniste i eks-komunističke stranke i njihove titoističke predsjednike i korumpirane dužnosnike.
Odreknite se eks-komunista i udbaša, i živjet ćete sretno i zadovoljno u sigurnosti! „Hrvati, probudite se!“ To je geslo koje su Hrvati čuli još prije 10 godina ali su gluhi na svoje uši jer kao da žele pored zdravih ušiju biti gluhi, kao što su pored zdravih očiju slijepi. Suvišno je čestitati današnji hrvatski Dan neovisnosti kad je Hrvatska porobljena iznutra, a jedini koji su neovisni je balkanska udbo-mafija. Obistinile su se riječi Siniše Glavaševića da su saborski zastupnici gori od četnika!
Premijer Sanader na tiskovnoj konferenciji u Banskim dvorima neuvjerljivo grmi kako je s posljednjim ubojstvom mlade žrtve mafije prelivena čaša strpljenja i da je kap prelila čašu. Nevjerojatno ali istinito, ispada da se čekao povod kako bi se nakon više od desetljeća nakon pojave mafije krenulo u obračun s organiziranim kriminalom. Mora se, međutim, postaviti pitanje misli li Sanaderova vlada ozbiljno krenuti u obračun s mafijom ili će se sve završiti s onim stupidnim geslom „IDEMO DALJE“ dok psi laju, karavane prolaze? Također se mora postaviti pitanje, kakva je uloga predsjednika Republike, Stjepana Mesića, u priči oko mafije, s jedne strane, i s druge strane, ako dr. Ivo Sanader na koncu iz moralno-političkih razloga bude morao snositi političku odgovornost i njegova vlada bude pala na ispitu zrelosti (rata protiv mafije i borbe protiv političke korupcije), ne može predsjednik Mesić ostati nepošteđen iste takve odgovornosti za stanje nacionalne sigurnosti u državi koja praktično ne postoji, ali ne od jučer nego od ohohoho godina unatrag tamo negdje kada je sve počelo, dakle, na Dan neovisnosti od 8. listopada 1991. godine. Idemo napravit kratki Flash Back pa ćemo se vratiti u sadašnje vrijeme kada je Zagreb postao Chicago tridesetih kada glavnu riječ nisu vodili predstavnici pravne države nego samoproglašeni bossovi različitih gangova i klanova:
Na veliki pritisak Europske komisije je predsjednik Tuđman 7. srpnja 1991. brijunskim sporazumom suspendirao saborsku deklaraciju o hrvatskoj nezavisnosti od 25. lipnja 1991. godine, te je proglašen tromjesečni moratorij na hrvatsku nezavisnost radi tobože „rješavanja jugoslavenske krize“. Prvom „hrvatskom“ predsjedniku je moratorij bio dobrodošao kako bi realizirao dogovor iz Karađorđeva o podjeli Bosne i Hercegovine sa srpskim „voždom“ koji je tu podjelu predložio na tajnom sastanku s Tuđmanom u Tikvešu, u travnju 1991. godine. Jugoslavenskoj tajnoj službi KOS bio je poznat Tuđmanov stav iz šezdesetih godina da je najbolje rješenje u rješavanju hrvatskog pitanja u Jugoslaviji podjela BiH sa Srbima. Koliko je suluda takva ideja potkrijepio je hrvatski povjesničar dr. Ivo Pilar u svom djelu „Južnoslavensko pitanje“ (Beč, 1918.) najavivši relativno brzi slom hrvatske države, kad jednom bude stvorena, ako Srbija pređe Drinu. (Pilar očito nije ukalkulirao mogućnost da mafija ima bolje metode od četnika kako slomiti jednu državu.) Kako bi srpski komunistički diktator Slobodan Milošević pridobio Franju Tuđmana „argumentima“ za podjelu BiH, KOS je u Hrvatskoj organizirao i inscenirao velikosrpsku pobunu i stvaranje tzv. „SAO Krajina“ odnosno pobunjeničke teritorije s pobunjeničkim srpskim režimom kao instrumentom pritiska na hrvatske vlasti, ali, „velikodušan“ kakav je Slobo bio, obećao je Tuđmanu u tikveđu rješavanje srpskog pitanja u Hrvatskoj na način da pobunjene Srbe u Hrvatskoj ostavi na cjedilu onog trena kada podjela BiH bude realizirana. Taj trenutak je došao kad je 5. kolovoza 1995. počela hrvatska oslobodilačka vojno-redarstvena operacija „Oluja“ koja je obuhvatila okupirana područja Hrvatske osim istočne Slavonije i zapadnog Srijema odnosno Vukovara koji je po dogovoru na osnovi Erdutskog sporazuma postao neka vrsta nepisane srpske županije u Hrvatskoj, što Hrvati na tom području i te kako osjećaju na svojoj koži i dan danas. Nije premlaćivanje jednog hrvatskog učenika i sina od hrvatskog branitelja od strane četnički orijentiranog srpskog nastavnika Ležaje slučajno, niti je slučajno što nasilnik nije od hrvatske vlasti sankcioniran. Srpski fašizam na tom području se nesmetano širi, i ove je godine njegov plimni val pogodio Zagreb, dok u isto vrijeme određene protuhrvatske snage u hrvatskim vlastima šire propgandu o navodnom „hrvatskom neofašizmu“.
Kao izgovor za suspenziju hrvatske nezavisnosti je predsjednik Tuđman bio naveo interregnum navodno potreban za naoružavanje hrvatske policije i Zbora narodne garde. Međutim, povijesna analiza je pokazala da Tuđman uopće nije organizirano naoružavao Hrvatsku slijedeća dva mjeseca od Brijunskog sporazuma nego tek od negdje polovice rujna 1991.
Prisjetimo se, za vrijeme održavanja dvokružnih prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj, u travnju 1990. godine, je zločinački vrh JNA, uz asistenciju Saveza komunista Hrvatske, razoružao Hrvatsku, otevši iz raznoraznih skladišta po Hrvatskoj 200 tisuća automatskih pušaka i drugoga oružja Teritorijalne obrane Hrvatske koje je jugoslavenska i srpska tajna služba otvoreno dijelila pobunjenim Srbima u Kninu, a glavna zvijezda toga patronata Srba u Hrvatskoj bio je zapovjednik kninskog korpusa JNA, Ratko Mladić, zločinac par excellence koji je u Srebrenici poslije pokazao kako se Srbi obračunavaju s „Turcima“ (čitaj: s nenaoružanim ratnim zarobljenicima i bosanskim izbjeglicama). I međunarodna zajednica Zapada se pokazala vrlo kooperativnom u obračunu sa žrtvama velikosrpske agresije.
Saznavši za dogovor Milošević – Tuđman iz Karađorđeva, i uvjerivši se da Franjo Tuđman ne naoružava Hrvatsku, vođa hrvatske oporbe Dobroslav Paraga osnovao je i, što je još važnije, naoružao dragovoljačke Hrvatske obrambene snage (HOS) koje su obranile Hrvatsku na ključnim točkama u Gospiću, Vukovaru i Dubrovniku, a bez te obrane, Hrvatska bi pala!
Tuđmanova vlast (Franjo Tuđman, Josip Manolić i Stjepan Mesić), ne samo da hrvatskim građanima nije na referendumu 1991. omogućila izjašnjavanje o hrvatskoj nezavisnosti nego isključivo o jugoslavenskoj federaciji ili konfederaciji, nego je uz to hrvatske branitelje u Vukovaru tijekom opsade i agresije ostavila na cjedilu jer je vrhovnik to područje bio otpisao na Srbe. Umjesto Vukovara je Hrvatska dobila Grude, što je zaista impresivni podvig tvorca još impresivnije politike tako zvane „svehrvatske pomirbe“ koja je obuhvaćala princip da se hrvatske žrtve mire s komunističkim i udbaškim ubojicama i zločincima, tobože radi zajedničkog stvaranja hrvatske države. S obzirom da su notorni zločinci među bivšim komunistima i udbašima zaista i stvarali hrvatsku državu, danas imamo državu po njihovoj mjeri: državu sa zločinačkom klasičnom (balkanskom) mafijom pod kontrolom eks-komunističke jugoslavenske udbo-mafije! Kakav je Tito bio zločinac a ne antifašist, takvi su i današni vladari nad Hrvatskom „antifašistički“ zločinci.
Bojovnici HOS-a borili su se protiv velikosrpske agresije u Vukovaru pod geslom „Za dom spremni“, i od Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića bili proglašeni „fašistima“, a Dobroslav Paraga shodno tome vođom „neofašista“ (ustaša). Razlog takvom etiketiranju je bila ne samo najozbiljnija politička konkurencija koju je HDZ tada imao u borbi za vlast s Paraginom Hrvatskom strankom prava (HSP) nego i program Hrvatske stranke prava koji je sadržavao obaveznu hrvatsku državnu nezavisnost i otcjepljenje od Jugoslavije, a takav program nije imao ni Tuđmanov HDZ, ni Goldstein-Budišin HSLS, ni povijesni HSS, a još manje Račanov SDP. Pošto drukčije nije išlo, Tuđmanov režim i udbaška služba pribjegli su likvidacijama političara i vođa hrvatske demokratske oporbe i hrvatskih branitelja. Prva žrtva Tuđmanova režima postao je Ante Paradžik. Kako je gotovo cijela hrvatska javnost prešla preko tog politički motiviranog ubojstva, tako je nakon toga ispisana cijela jedna krvava linija ubojstava, sve do Ivane Hodak danas. I niti jedno političko ubojstvo u Hrvatskoj nije do danas sudski razjašnjeno. Za vrijeme Račanove vlasti likvidiran je Milan Levar, i nikome ništa. Na početku Domovinskog rata ubijen je od udbaške (jugoslavenske) ruke načelnik vinkovačke policijske postaje Reichl-Kir, i nikome ništa. Na kraju se sudi samo izvršitelju ubojstvu ali ne i nalogodavcima, što je dokaz da se to ubojstvo želi zataškati i zaštititi one na vrhu piramide. Na koncu je suđeno izvršitelju ubojstva Reichl Kira, ali samo zato što ubijeni potječe iz eks-komunističkog milijea, a da potječe iz nekomunističkog demokratskog milijea kao Ante Paradžik onda bi ubojice-izvršitelji bili abolirani kao što su Paradžikove ubojice pomilovani od prvog predsjednika Republike, a sudac koji ih je osudio je kažnjen.
Dolaskom na vlast, Franjo Tuđman i HDZ su u vrh hrvatske vlasti ubacili kompletnu udbo-mafiju iz bivše Jugoslavije. Spodobe koje su za vrijeme Tita i nakon Tita u vrijeme bivše Jugoslavije organizirali ubojstva hrvatskih emigranata, i održavale konc-logor na Golom otoku, organizirali su u Hrvatskoj sve likvidacije hrvatskih branitelja, oporbe i napade na novinare, općenito na političke neistomišljenike. Kao žrtveni jarci ove politike, i zadovoljavanja međunarodnih pritisaka i zahtjeva, proglašen je ratnim zločincem general Mirko Norac protiv kojega su na sudu svjedočili de facto ratni zločinac iz Drugog svjetskog rata odnosno poraća Josip Manolić, i Josip Perković, kojega Interpol traži zbog osnovane sumnje u organizaciju ubojstava hrvatskih emigranata. Žrtvovan je general Ante Gotovina iako politički „establishment“ u Zagrebu zna da je nevin. Žrtvovan je na kraju hrvatski narod radi pohlepe, oportunizma i bahatosti zagrebačkog eks-komunističkog „establishmenta“. Kako je Vukovar ostavljen od hrvatskih vlasti na cjedilu 1991. godine, tako je poslije žrtvovana cijela Hrvatska, prepuštena mafiji! Na kraju će stranci opet rješavati stvari na Balkanu, tako i kod nas, i opet će Hrvati postati dobre sluge lošim stranim gospodarima, ukoliko se ne probude iz sna!
Kad će se Hrvatska popet na vrh pravne države? Himalajsko gorje - nedostižno za establishment u Zagrebu
Mafija potječe u Hrvatskoj iz vremena rata kada je počelo ratno profiterstvo. Hrvatska, razoružana 1990. godine, i hrvatski narod goloruk na početku velikosrpske agresije, dobio je jedinu pomoć na svijetu od hrvatskog iseljeništva, koje neki mediji i novinari i dan danas etiketiraju „ustaškom emigracijom“. Hrvatsko iseljeništvo darovalo je hrvatskom narodu u domovini preko jedne (1) milijarde US$. Samo je dio tih sredstava bio usmjeren u kupovinu oružja na svjetskom crnom tržištu, odnosno samo je dio novca planski namijenjen hrvatskoj obrani od velikosrpske agresije dok je dobar dio opljačkan od hrvatskih eks-komunističkih dužnosnika i njihovih povjerenika. Ti isti eks-komunistički dužnosnici su iz bivše SFR Jugoslavije prenijeli na Republiku Hrvatsku svoj način vladanja i mentalitet političke korupcije jer je bivši titoistički režim bio u cijelosti korumpiran. Od ratnih profitera stvorili su se raznorazni klanovi pod patronatom vlasti, a od klanova nastale su grane mafije koje danas haraju hrvatskom državom.
Jedan od krivaca za uvođenje međunarodnog embarga na uvoz oružja u Hrvatsku bio je Budimir Lončar, tada, 1991. posljednji ministar vanjskih poslova SFR Jugoslavije koji je na prijedlog Miloševićeva ministra Jovanovića i na prijedlog britanske politike, u Vijeću sigurnosti OUN predložio uvođenje embarga koji je u rujnu 1991. izglasan od strane članica Vijeća sigurnosti, SAD, SSSR, Kine, Velike Britanije i Francuske, plus većine nestalnih članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Time je Hrvatskoj bio stavljen štrik oko vrata. Danas je Budimir Lončar, taj nekadašnji visoki oficir totalitarne jugoslavenske tajne službe OZN-e, koja je 1945. strijeljala na „Bleiburgu i Križnom putu“ dobar dio hrvatskih ratnih zarobljenika, savjetnik za vanjsku politiku predsjednika Mesića, a sin od onoga kojega traži Interpol, je savjetnik za nacionalnu sigurnost od predsjednika Mesića (Saša Perković). Za predloženog novog ravnatelja hrvatske policije objavljeni su transkripti da ga hvali onaj za kojega neki mediji navode da postoji osnovana sumnja da je šef mafije u Hrvatskoj, i vlasnik utjecajnog jednog hrvatskog političkgo tjednika. Kad taj želi obavijestiti hrvatsku javnost o nečemu, svi mediji prenose njegovo mišljenje kao da je šef države ili oporbe. Tomislav Karamarko je pak također Mesićev čovjek, a svoju je stručnost dokazao kada ga je predsjednik Mesić poslao 2000. godine u Hrvatski državni sabor na Trg svetog Marka u Zagrebu. Tada je kao novi šef hrvatske obavještajne službe dobio od predsjednika tajni zadatak da tadašnjeg vođu neofašista, i antisemita, Antu Đapića, zamoli da on i njegovi u Saboru ne glasuju za Račanov prijedlog ukidanja svih jakih predsjedničkih ovlasti jer je po tom prijedlogu trebao postati fikus. Međutim, Račan je Đapiću dao ponudu koju ovaj nije mogao odbiti, a to je bilo čvrsto obećanje da Dobroslav Paraga neće od Mnistarstva pravosuđa dobiti po pravu natrag otetu Hrvatsku stranku prava.
U biti, „rat protiv mafije“, svest će se u Hrvatskoj eventualno na obračun samo s jednim mafijaškim krakom dok će drugi ostati netaknut i pod zaštitom vlasti. Operacija obmane pod geslom „Rat protiv mafije“ odvijati će se po istom receptu kao u Srbiji nakon ubojstva premijera Zorana Đinđića kada je likvidiran samo jedan krak mafije, tako zvani Zemunski klan dok je drugi klan ostao netaknut, i naravno da je danas zavladao Srbijom tako da je sasvim normalno da partija koja je prouzročila rat na prostoru bivše Jugoslavije, Socijalistička partija Srbije (SPS), postane od oporbe opet dio vlasti iako je trebala nakon Đinđićeva ubojstva biti zabranjena zakonom, zajedno sa Šešeljevim fašistima i četnicima Vojislava Koštunice. Nakon presude izvršiteljima ubojstva Zorana Đinđića je odvjetnik obitelji Đinđić izjavio njemačkom tjedniku „Der Spiegel“ da je Europska unija spriječila rasvjetljavanje nalogodavaca ubojstva srpskog premijera. Danas znamo da je to istina jer je stranka od bivšeg premijera Vojislava Koštunice postala (neki tvrde na preporuku Sanaderova HDZ-a) dio obitelji Europske narodne stranke (EPP-ED), a Europska komisija je dala zeleno svjetlo da bivša Miloševićeva socijalistička partija može ući u koalicijsku vladu sa strankom od ubijenog premijera Đinđića. U isto vrijeme kada Stjepan Mesić najavljuje „rat protiv mafije“ on i Sanader, a ponajviše predsjednik Mesić štiti sve osnovano osumnjićene nekadašnje partizanske komandante i politkomesare, kazneno prijavljene za ratni zločin, kao i komunističke i udbaške zločince, čak i one koje traži Interpol.
U demokraciji se, inače, mafija ne može iskorijenit jer je demokracija takav sustav koji sadrži ne samo narodno zastupničko načelo nego i ljudska prava, pa i prava mafijaša, koliko god to čudno zvučalo. Mafiju je u povijesti uspio suzbiti jedino fašistički režim Benita Musslinia koji je sredstvima diktature strpao sve mafijaške bossove sa Sicilije i iz Napulja u kućni pritvor a njihovu protuzakonito stečenu imovinu je dao zaplijeniti. Uoči iskrcavanja Savezničke vojske na Siciliji u ljeto 1943. godine je američka vlada dogovorila s bossovima američke Mafije da utječu na svoje rođake na Siciliji kako bi kvalitetno pripremili invaziju anglo-američke vojske. Nakon oslobođenja Sicilije od fašizma i njemačkih trupa je američki okupacijski režim pustio iz zatvora i kućnog pritvora sve mafijaške bossove koji su natrag dobili svu imovinu koju su nekoć opljačkali, i sve privilegije, uklučujući i političke funkcije gradonačelnika sicilijanskih gradova.
Međutim, u demokraciji se ipak može učinkovito boriti protiv mafije i skresati joj krila i utjecaj, ali onda vlast ne bi smjela biti povezana s mafijom jer je vlast, neovisna od mafije, prvi preduvjet za borbu protiv korupcije i rata protiv mafije. Mi smo još daleko od toga stanja. Stoga ljudi, građanke i građani ove zemlje, ne očekujte promjene na bolje nego obucite pancirke kad slijedeći put poželite proštetati zagrebačkim Zrinjevcem. Ili pak više nemojte birati eks-komuniste i eks-komunističke stranke i njihove titoističke predsjednike i korumpirane dužnosnike.
Odreknite se eks-komunista i udbaša, i živjet ćete sretno i zadovoljno u sigurnosti! „Hrvati, probudite se!“ To je geslo koje su Hrvati čuli još prije 10 godina ali su gluhi na svoje uši jer kao da žele pored zdravih ušiju biti gluhi, kao što su pored zdravih očiju slijepi. Suvišno je čestitati današnji hrvatski Dan neovisnosti kad je Hrvatska porobljena iznutra, a jedini koji su neovisni je balkanska udbo-mafija. Obistinile su se riječi Siniše Glavaševića da su saborski zastupnici gori od četnika!
Post je objavljen 08.10.2008. u 14:48 sati.