Pismo srcu
Nije se razišla magla
i stao sam na obli kamen,
stakleni je, ali je zid,
i nagnao me da stanem.
Ne mogu uhvatit dugu,
ne mogu, ne tuci više,
kakvu olovku imaš
da tako snažno piše.
A još se polja zlate
u tonu njene kose,
i oči boje salate
sa kapljicama rose.
Znam, znam, rad bi imati
to lice i vedru dušu,
ali smo nemoćni i mali
njoj jaki vjetrovi pušu.
Priznali smo poraz,
ako već moraš, vikni,
okreni novu stranicu,
okreni, ili pukni.
Petar.
Post je objavljen 03.10.2008. u 23:33 sati.