Zlata je jutros zaspala.
Stvaratelji ne umiru, njihovi nosači, ovozemaljski prijevoznici iskustava duše jednostavno izgore od siline stvaralačkog zanosa neostvarenog na onoj razini na kojoj se možda zamislilo da se ideja treba materijalizirati. Iz nekih nosača frcaju iskre na sve strane, ali prečesto naiđu na uspavano, močvarasto tlo učmalosti. Stvaratelji si katkad ne mogu pomoći, bez obzira na prividni neuspjeh, iz njih i dalje šišti i uvijek ih iznova bole ugasle iskre, uspavani šetaći i borgovski promatrači.
I mnogi na vrijeme odu u plodnije krajeve svjesnijih ljudi gdje dožive ispunjenje na svoju i opću radost.
Mnogi ipak ostanu u granicama terirorija koji ih guši jer vjeruju da mogu pomoći da se čovjek tog prostora pretvori u Čovjeka koji razmišlja, stvara, živi ispunjenim dahom. Oslobađajući njih, oslobađaju sebe.
I prečesto, prečesto i prebrzo takvi katkad izgore od vlastitih iskri.
Ili se to tako čini? Vrijeme se ne mjeri sekundama i godinama. Vrijeme se ne mjeri, kao što se ne mjeri ni snaga nečijeg doživljaja i iskustva. Previše su osobni ti pojmovi. Što je malo, a što puno? Što je rijetko, a što često? Što je iskra, početak, a što plamen, ostvarenje? Što je ideja, a što materijalizacija ideje i prepoznamo li je kad se dogodi? Misao, djelovanje, tiho, glasno, razvoj, strpljivost, aktivnost, pasivnost, širenje, skupnjanje, tijelo, duša, srce, um, dobro, loše, ispravno, neumjereno, umjereno, plavo, zeleno, planina, more, šuma, stablo, maslina, javor… Sve i ništa u isto vrijeme, na istom mjestu, jedno, dvoje, skupina, samoća, prizor, zazor, sjeme, cvijet, vjetar…? Sudbina, predodređenost, vlastita volja, mašta, istina…? Što je privid? Jednome jasna istina drugome fantazija? Što je mašta? Jednima predvorje tek začete stvarnosti, drugima… nepoznati pojam ili ga izjednačavaju s fantazijom? Čovjek, djelovanje? Otvorena mogućnost ili uvjetovani refleks?
Čini mi se da me u posljednje vrijeme smrt izuzetnih ljudi razbjesni. Valjda neki uvjetovani refleks uma kako bi sačuvalo srce da se ne rasprsne od boli. Poput djeteta kad mu netko od suigrača ode s igrališta pa se osjeća napuštenim, izigranim iako mu taj koji ili koja je otišla i nije prijatelj s kojim se redovito družio. „Nema veze“, dijete u meni vrišti, „on/ona se volio igrati, istraživati, živjeti. Bilo mi je ljepše jer sam znala da takvi postoje iako su daleko i iako se u mnogim stvarima nismo ni slagali!“ Dijete u meni misli da nije fer kad kreativci prerano i na takav način odu s igrališta! Da, iznova se vraćam na ono staro: što je prerano i od kud mi pravo razmišljati o „ispravnostima načina odlaska“?
Možda najčešće vidimo samo ono što smo spremni vidjeti umjesto da rastegnemo te namještene, uvjetovane granice osjetila i rastegnemo se? Protegnemo se… Pokoja vježba istezanja, novi zalet, novi udah i… U joše šire i dublje istraživanje Igrališta. Poruke i osmijeh onih koji su ga napustili uvijek će biti tu negdje. Kreativci uvijek ostave nešto poticajno iza sebe. Katkad se to tek naknadno spozna koliko su nas obogatili i pomogli nam u razvoju uma i širenju srca.
Post je objavljen 28.09.2008. u 19:51 sati.