Početkom ljeta umro je glavni tajnik Matice hrvatske iz 1971.god. profesor Jozo Ivičević. Nedavno je umro i član upravnog odbora Matice hrvatske iz istog razdoblja akademik Tomislav Ladan. Želio sam pisati i o jednom i o drugom ali sam nekako oklijevao. Današnja vijest da je umro i Vice Vukov , također član upravnog odbora MH iz 1971.god. upravo me je prisilila, već zbog tragičnih okolnosti smrti, da kažem koju riječ o ovoj trojki različitih ljudi koji su dobar dio tereta 1971.god. nosili na svojim leđima.
Jozo Ivičević je bio moj šef. Uz to što je bio glavnim tajnikom Matice hrvatske(i asistent na Pravnom fakultetu), bio je i odgovorni urednik „Hrvatskog tjednika“ i zadužen za unutrašnju politiku. Ta rubrika imala je svega dva stalna novinara: Brunu Bušića i mene.
Daleko od toga da bih sada htio krivotvoriti povijest i prikazivati se kao veliki osobni prijatelj Joze Ivičevića. Ali slobodno mogu reći da smo, tih nekoliko mjeseci koliko smo zajedno radili, sjajno surađivali. Nikad više nisam u životu imao tako dobrog šefa.
Jozo Ivičević je bio miran, povučen i pomalo oklijevalo. Koji puta bi stvar i previše zakomplicirao. Bio je vrlo pedantan i pazio je na svaku riječ koja je trebala biti objavljena u HT-u. Za nas mlađe imao je puno razumijevanja i ne jednom sam nosio moje tekstove u njegov stan kako bi ih on, u zadnji čas, još jednom pregledao i odobrio. Njegov pronicljivi i analitički mozak u velike je bio zaslužan za mnoge političke odluke koje je donašala Matica hrvatska a provodio Hrvatski tjednik.
Uz sve to s Jozom Ivičevićem se moglo šaliti, smijati i dobro zabaviti. No posao je ipak bio i ostao na prvom mjestu.
Svoj angažman u Hrvatskom tjedniku Jozo Ivičević je skupo platio visokom robijom.
1990.god. ponovo sam ga susreo. I od tada smo zadržali gotovo prijateljske iako ne i prisne odnose. Jozo je u to vrijeme bio obuzet obnovom Matice hrvatske i kad mu je to uspjelo uglavnom se povukao (a nije mu ležalo guranje u prvi plan) i bavio se publicističkim radom. Nekoliko posljednjih godina najavljivao mi je izlazak njegove knjige u nakladi Matice hrvatske, ali koliko je meni poznato, knjiga do dana današnjeg nije izašla.
Bio je drag i dobar čovjek. Intelektualac vrhunskog obrazovanja. Otišao je s ovog svijeta onako kako je i živio: tiho!
Početkom davne 1971.god. radio sam u Nakladnom zavodu Matice hrvatske a u samoj Matici hrvatskoj bio sam tajnik Komisije za odnose s Hrvatima u svijetu. Nakon atentata na jugoslavenskog ambasadora Rolovića u Stockholmu neka dobra duša poslala mi je iz Švedske izreske iz švedskih novina ali bez prijevoda. I dok sam ja prilično zbunjeno gledao u te izreske ne znajući što da s njima počnem, naišao je netko od starijih koji mi je odmah rekao: pa Ladan ti zna švedski. Do Tomislava Ladana nije bilo daleko. Radili smo u stvari u istoj zgradi, današnjoj zgradi Matice hrvatske, dok je onda, još 1971.god. veći dio zgrade pripadao Leksikografskom zavodu u kojem je Tomislav Ladan već tada radio. I tako smo se upoznali. Prijevode sam dobio vrlo brzo a s Tomislavom Ladanom sam ostao u dobrim odnosima.
Moglo bi se reći da je bio polihistor. O svemu je znao ne ponešto, nego puno i iscrpno. Bio je živa enciklopedija. Uz to je bio miran i vrlo srdačan u osobnom kontaktu. Već onda je uživao veliki ugled i poštovanje. Uz sve to bio je i šaljivđija koji se znao blago našaliti sa starijim članovima Upravnog odbora Matice hrvatske. O tome mi doduše nije pričao on, nego Šime Đodan, isto jedan od danas pokojnih velikana Matice hrvatske iz 1971.god.
Jednom smo se, mislim 1985.god. susreli u Njemačkoj na nekom skupu. Kao da smo se dogovorili, niti jedan od nas nije ni trepnuo okom niti pokazao da se poznajemo. Moj položaj političkog emigranta, mogao ga je u ono doba ozbiljno ugroziti. Za vrijeme jedne stanke krenuo sam u šetnju u obližnji park. Koju minutu kasnije došao je i on i tu smo se mogli srdačno pozdraviti i izmijeniti informacije. Kao ravnatelja Leksikografskog zavoda susreo sam ga nekoliko puta, manje-više slučajno. Uvijek je bio jednako srdačan i susretljiv.
S njim je otišao na drugi svijet jedan od najpametnijih ljudi koje sam imao čast upoznati u životu.
Danas me je pak potresla vijest o smrti Vice Vukova. Jedva da sam ga poznavao. Ali smo se znali sretati u Matici hrvatskoj, a bio je član i Savjeta Hrvatskog tjednika. Vice Vukov je u Hrvatskom proljeću bio daleko više od „estradnog pjevača“ kako ga danas nazivaju neki mediji. Svojim nastupima pod hrvatskom trobojnicom, izborom pjesama koje je pjevao, svojim otporom srpskim pjevačima koji su u Hrvatskoj uz pomoć ondašnjih vlasti nalazili svoj Eldorado, bio je Vice Vukov za mnoge Hrvate pa tako i za mene mnogo više. Bio je jedan od simbola hrvatskih stremljenja za vlastitom državom.
Legendaran je njegov rat iz tog razdoblja sa srpskim pjevačem Đorđem Marjanovićem, legendaran je njegov nastup u Krapini 1971.god. kad je Titu i družini zapjevao upravo pjesmu „Dobro mi došel prijatelj“. Takav je bio Vice Vukov. Imao je odličan glas i znao ga je iskoristiti. Imao je smisla za javne i efektne nastupe i znao ih je iskoristiti. I za svoje ali i za opće dobro.
Svoje nastupe u Hrvatskom proljeću skupo je platio. Prvo izgnanstvom a onda onemogućavanjem nastupanja. Ne želim suditi o njegovom političkom djelovanju nakon 1990.god. Želim vjerovati da je postupio najbolje što je u datoj situaciji bilo moguće.
I onda tragičan pad u hrvatskom Saboru. Godine kome. Sad ga je smrt oslobodila i može se pridružiti zborovima anđela, jer imao je doista anđeoski glas.
Sva trojica su uvelike obilježila moju mladost. Svaki na svoj način. Hvala im na tome.
Post je objavljen 25.09.2008. u 07:00 sati.