Davne 1986. izašla je knjiga, zbrika priča Roberta Fulghuma koja se zvala Sve što trebam znati naučio sam još u vrtiću.
Čovjek je zaista u pravu, sve što se treba znati nauči se u vrtiću... da poslije piškenja treba oprati ruke, da teti-drugarici treba reći 'hvala' nakon što ti da šalicu pa makar i najodvratnije bijele kave na svijetu.
To je mudrost iz pješčanika dječjeg igrališta a oni koji ju ne nauče, teško je kasnije iskopaju.
Kasnije se učenje svodi na čistu obmanu. Nevjerovatno je zapravo koliko je školstvo u stanju obmaniti učenika i svjesno mu to raditi kroz čitavo školovanje. A čemu tome sve?
Da ga lako uniformiranog šutnu u svijet.
Sjećate se priče o momku koji se zvao Kaligula? Opaki rimski vladar poznat po sadizmu, obolio psihički i to zbog navodne konzumacije afrodizijaka. To je bilo doba bez vijagri, rufanola i španskih mušica. Kaligula je arhetip loše persone, a njegova ludost je kulminirala kad je u rimski senat doveo svog konja i proglasio ga za konzula. Jer direktno je ponizio sve vrijednosti tada velikog i moćnog carstva.
I Kaligula je u 41. godini života svršio od noža zapovjednika svoje straže.
Umro čovjek, a bio mlad jebote.
Povijesna činjenica je ta da gospodin Čizmica nikad nije doveo konja u Senat i proglasio ga za konzula, barem ne postoje nikakvi povijesni izvori za to. Ali ipak ovaj podatak se tako lijepo slaže u biografiju opakog rimskog vladara da bi bilo suludo taj podatak izbaciti iz povijesnih udžbenika.
Ipak meni je ostala jedna priča više u pamćenju a sjetim je se često kad stvari ne idu baš kako bi trebale.
Bio je taj jedan momak koji živo u staroj Grčkoj, a rodio se sa šprahfelerom, tiho je pričao i nerazgovjetno. A opet san tog momka je bio da bude govornik. Pričao je pred publikom koja ga je zbog svojih oratorskih nedostataka često prekidala i rugala mu se.
Mladi Demosten je odlučio da će poraditi na svojim nedostacima pa je na obali Egejskog mora s kameničićima na jezikom deklinirao grčke imenice, a stihovima nadglasavao valove koji su udarali o stijene na obali.
I izrastao je u oratora kojeg povijest pamti već više od 2000 i kusur godina.
Obilježio je povijest govorništva "Flipikama" odnosno govorima protiv Filipa Makedonskog koji je imao pretenzije ne samo na Demostenovu rodnu Atenu nego i na čitavu Grčku.
Filipike su ušle u povijest, Filip ušao u Grčku, a naš Demosten emigrirao.
Neprijatelji su ipak uspjeli doći do Demostena, a on je poput velikog Sokrata život svršio popivši otrov.
Idealna priča za naslov ovog bloga.
Nek bude pravde, pa makar i svijet propao.
Demosten je arhetip, baš poput i još većeg Sokrata onoga čemu bi smo svi trebali težiti, moralni imperativ svakog - fiat iustitia et pereat mundus - pa eto ipak kasnije nam društvo malo promjeni ploču.
Neka svijeta, a pravde ako bude - bude.
Zgrabi priliku i bježi, od pravde se još nitko nije najeo.
Pa i Grci su svom Demostenu napisali: