Marketing
Čudna pouka
Jučer sam imala naporan dan. Ustala sam jako rano i dan je bio prepun obaveza... a u samo predvečerje morala sam stići na jednu sahranu u Dvoru na Uni.
Nadala sam se da ću se voziti kao suvozač nekome od automanijaka, ali išlo nas je puno, a moja svekrva je izjavila da ja „najpametnije“ vozim... i pripala me čast da je vozim.
Tamo smo putovali u koloni. Među vozačima su bili sami profići... jedan taxist, a svi ostali (osim mene) su manijaci koji obilaze i sudjeluju na mnogim autotrkama u zemlji i šire.
Kad je sahrana završila osjećala sam se poput iscjeđenog limuna.... Popili su mi svu moju pozitivnu energiju.... no to nije tema ove priče. Krenuli smo nazad i počela se spuštati noć. Gadovi su me prestigli i prije Petrinje ostavili daleko iza sebe. Nema veze. U Petrinji sam zalutala... završila u Sisku... i to nema veze... dešava se. I lijepo sam se izvukla iz Siska, konačno dolovila poznate ceste... Cesta ravna, nenaseljeno područje, a u crnilu noći mi maše nešto crveno. Stanem. Dva mlada policajca rade svoj posao.
- Gospođo, hoćete li doći malo?!
Izađem iz auta... odvede me ljubazni policajac do svog kolege koji mi s ozbiljnim i zabrinutim izrazom lica pokaže na spravicu kojom je izmjerio da sam vozila 83 km/h.
Kažem ja: „Kriva sam! Priznajem! I što ćete sada učiniti sa mnom?“
Kaže onaj sa spravicom: „To vam je 1000 kuna kazne i kazneni bodovi! Imate li već kaznenin bodova?“
Ja sva u šoku: „Ma nemaaaaammmm! Ja sam vam inače štreberica koja obožava pravila.... sada mi se to slučajno dogodilo.... jer mi je čudan dan. Pa nećete mi valjda sada upisivati te prestrašne kaznene bodove? A i ta novčana kazna je strašna!“
I gledaju oni mene.... smješkaju se. Pa će ovaj bez spravice: „Najniža kazna je 300 kuna, imate li toliko uz sebe?“
Pao mi kamen sa srca.... platila sam 300 kuna... zahvalila dečkima i krenula doma.
Moji su se doma već lijepo opustili, a kad su čuli priču silno su se obradovali. Muški gadovi!!!! Prošli su pored istih policajaca i njih nisu ih zaustavili.
Inače.... uvijek kad se desi nešto ja pitam svog sina: „I koja je pouka?“ Cijeli život ga davim s poukama. Sinoć mi je rekao: „Mama, koja je pouka? Ugnjetavaš nas svaki dan s pričama o prebrzoj vožnji i onda ti jedina plaćaš kazne? Mi uživamo... vozimo brzo da slučajno i platimo – znamo zašto bi je platili. Ti si uvijek na kraju kolone, uvijek svuda zadnja stižeš... a jedina plaćaš kazne.“
Ništa mu nisam odgovorila. Danas čujem na TV-u da je ponašanje mladih vozača na cesti rezultat lošeg odgoja. U pravu su! Očito sam negdje gadno pogriješila.
Znam zašto sam platila kaznu... i nije mi žao. A uz kaznu sam naučila da je to premalo prekoračenje... pri kojem me uvijek mogu zaustaviti. Ovi koji idu brže... valjda su prebrzi... pa ih ne stignu zaustaviti....
Očito sam se trebala roditi u vrijeme kočija.... ovo ludilo teško pratim...
Post je objavljen 10.09.2008. u 23:16 sati.