4. rujna 1968.god. vjenčali smo se moja, najbolja supruga na svijetu i okolici, Nada i ja. Dakle, živimo u sretnom, presretnom braku ravnih 40 godina. Može se nekom činiti da to nije nešto posebno. No meni, koji sad znadem koliko truda i volje oboje bračnih drugova moraju uložiti u trajni uspjeh braka, meni je jasno da smo proživjeli prekrasne godine, da je bilo uspona i padova, da je bilo kriza (koje smo zajedničkim trudom znali prebroditi) i da je naš brak okrunjen rođenjem naših sinova Benjamina i Domagoja.
Kad smo se vjenčali (u Šuici, selu pokraj Duvna) bili smo vrlo mladi. Nada je upravo bila maturirala i imala je tek 18 godina. Ja sam pak bio na trećoj godini studija i imao sam 22 godine. Oboje smo bili ne samo vrlo mladi, nego i vrlo zaljubljeni. Tko je onda mogao i pomisliti kakav nas buran život očekuje i kojim će sve iskušenjima biti naš brak izložen.
Pri tome je, kako to poslovica kaže, moja Nada držala tri ćoška u kući (a ima onih koji nas dobro poznaju pa bi rekli: i sva četiri). I svaki puta sam požalio kad ju nisam poslušao jer je gotovo uvijek bila u pravu. I glede odnosa prema obitelji (njenoj i mojoj), prijateljima i poznanicima, ali i u odgoju naših sinova u čemu je moja draga pokazala upravo nevjerojatan instinkt u odabiru načina i smjera odgoja.
Naš odnos, odnos bračnih supružnika također se tijekom godina mijenjao. Na bolje. Nije ništa novo: od početka našeg braka savršeno se razumijemo, usvojili smo princip da sve krize i nesporazume odmah rješavamo, nismo nikad prekidali komunikaciju pa uvrijeđeno šutjeli. Ukratko bili smo sretni. Pa i onda kad su nas drugi, kojima je ta naša sreća bila trn u oku, pokušavali razdvojiti lažima i podvalama. Nisu uspjeli.
Ja sam zahvalan mojoj Nadi na proteklih 40 godina (kad bi uzeli u obzir da smo četiri godine "hodali" onda bi to bilo i 44 godine), na sreći koju mi je svakodnevno pružala, na ljepoti zajedničkog života, na sinovima koje mi je rodila i na mnogo toga što se i ne može spomenuti i nabrojati.
Sad kad smo već došli u ozbiljne godine, jedina moja želja jest da nas oboje zdravlje posluži što dulje i da predvečerje života provedemo što više zajedno. Onako kako smo to mi navikli. I dakako da od vremena do vremena budemo zajedno s našim sinovima i njihovim obiteljima.
To je ujedno i čestitka mojoj najboljoj supruzi na svijetu i okolici.
Post je objavljen 04.09.2008. u 07:00 sati.