Dakle.
Dan rođenja.
20.8.
U ni sama ni znam koliko sati.
Znači. 16 godina sam već preživila.
ČAK 16.
No kakva mi korist od svega toga, kad tako i tako ću otići jednog dana.
Ovo bi mi kao trebao biti sretan dan.
No on je još tmurniji i gori nego ikoji drugi.
A zašto?
Zato jer na ovaj jebeni dan sve uspomene iz djetinjstva mi se uvijek vraćaju pred oči.
A jedina želja za ovaj rođendan je da zagrlim nekoga.
No ta želja će mi ostati neostvarena dok ne odem u Božje kraljevstvo.
Život je stvarno koma ponekad. :(
Kao, npr. sada. i sutra.
A zašto?
Jer mi je uzeo nešto jako vrijedno. A ništa nije dao zauzvrat...
I od tada mi samo uzima.
Ne daje.. NIŠTA!
Nisam tužna...
Samo ogorčena i razočarana.
Na sve... Na sve ljude u koje sam se uzdala a koji su me iznevjerili, na sve događaje u životu koji su mi pružili bol.
Vjerujete li u sudbinu?
Ja ne.
Jer ako tako nešto postoji... Zar je meni suđeno da budem ovakva cijeli život. Dosada bar. Da budem razočarana. Nikada potpuno sretna.
Zauvijek?
Razočarana. Ljuta. Nepotpuna. Pomalo tužna. Nostalgična.
Takva sam upravo. Za svoj rođendan.
Baš divno.
Zar ne?
Post je objavljen 19.08.2008. u 22:40 sati.