Kak sam Bogeka gledal kak mali dečec
Smo živeli kak podstanari u potkrovlju na Kanalu na Trnju. Sam se tam i rodil. Mi mama rekla da je to bilo pod boltom. Kaj sam ja znal? Kad je frka nastala sam moral. Nis pital gde. Je babica bila jedna suseda.
Kak je tatek prešel v partizane je doma bila nekakva nesigurnost. Mama je brinula o sekici i meni. I teta je pomagala.
Se dobro sečam sirene vatrogasnoga doma, kaj je bil prek ceste. Je sirena bila skor uz prozor od sobe. Kak su bombardiranja saveznikih krenula, je sirena puno put zavijala. Taj mi je zvuk ostal duboko v meni.
Mamica, teta i susede su me onak malog popišanca, odnesle krstiti. Mi je mama pripovedala kak sam bil čist ok i da se nis plakal kad su me pošpricali. Tatek o tomu pojma ni imal, a kad je kasnije čul, kaj je mogel. Kak je, tak je.
Rat je prešel. Taman sam prohodal. Tatek se kak ranjenik vrnul z partizana. Je dobil šrapnelu v rame. Došlo je vreme barjakih i paradih. Reč revolucija sam puno put čul. Nis to razmel, al znam da su barjaki i parade imali veze s tim. Ljudi su se rivali kaj bi čim bolje paradu videli. Navek sam bil negdi odostraga, kaj mi se ni tatek ni mama nisu rivati hteli.
Se krenulo v školu. Me jednog dana baka zela z sobom i otpeljala na misu v crkvu. Mi je to bilo prvi put, a već sam bil dečec za školu. Su tam ljudi stajali i šuteli. Onaj kaj je tam glavni je pripovedal nekaj kaj nikak nisam mogel razmeti z puno nekih stranih rečih, a z vremena na vreme bi svi nekaj mrmljali. Mi sve to tak čudno bilo. Nis razmel kaj to delaju i zakaj. Čul sam da oni verujeju u Boga, a je bakica štela dečeca na dobru stranu obrnuti. Ja nis niš tu razmel i više nisam u crkvu išel. Nekak mi zgledalo da to ni za mene.
Kak je škola počela sve se češće pojavljivala tema o vjerovanju u Boga med nama decom. To o Bogu mi niš jasno ni bilo. Kak more nekaj ne postojati. To valjda znači da oni kaj pričaju da Bog postoji, pričaju o nečemu bez veze. Niko ga ni videl. To su svi priznavali. Nis ni ja nikoga kaj bi bil onak kak su oni pripoverdali da zgledi. Su pripovedali da je tam gor na nebu. Tam pa nis mogel iti. Tatek je rekel da Bog ne postoji. Da, al njih je puno bilo. Al tatek je ipak tatek. Takl je kak on veli, al meni ipak nekaj ni jasno bilo. Puno ih je verovalo, a niko ga ni videl. Čak i velki veruju. Bilo je i onih kaj ko ni ja nisu verovali. I tak smo se mi klinci podelili.
V razredu mi jedna czurica, kaj mi se dopala, zamerila kaj ja ne verujem. Kasnije sam razmel da i ona pripoveda ono kaj su joj drugi rekli. Da i verovala je u to. I tak sam nekak razmel da svi oni verujeju u nekaj kaj nisu videli. A, kak bi dete to drkče razmelo, ak uopće razmišlja? Najlakše je prihvatiti i ne razmišljati. Ja pa nisam od takvih nigdar bil.
Sam videl da se tu svakaj dela. Deca kaj ideju v crkvu ideju sa svojima na mise, pa se koji put posebno rihtaju i kitiju i imaju neke svečanosti. Sve je to meni bil neki strani, ali izgleda stvaran svet, al išli su i oni na parade i pratili štafete.
Da nekaj postoji, se bi videti trebalo il bar osetiti.
Sam odrastal kak omladinac. Išel sam na dobrovoljne radne akcije. Bilo mi je to lepo. Nigdar nis razmišljal da beko drugi ima koristri od moga rada. Videl sam da je to dobro za sve ljude. To kaj da sa Bogekom ni veze imalo. Da, al sam već dost velki bil. Još navek sam štel razmeti ljude.
Celo sam vreme probal života razmeti. Z prijateljima sam dolazil u razmišljanjima do apsurdih. Bil sam spreman razmeti da morti i ja grešim v razmišljanju.
Sam sve jasnije videl kak je sve povezano. I ja sam rezultat onoga kaj zapraf ja nisam. A morti i jesam.
I tak sam ja gradil svoju viziju života. Videl sam puno toga v sebi i tam gde sam mislil da nisam.
I po malo sam uspoređival svoje spoznaje z onima kaj sam čul da vjernike vode.
Kaj da sad velim: 'Verujem u Boga.' Bože dragi, pa to je deklaracija na kojoj smo se dijelili. Kako mi je ružno i teško bilo kak malom kad se time tazilaziše prijatelji. Ne, tako ja to ne mogu.
Životom sam te stekao. Tobom postojim. Nikada mi nitko nije rekao da moram vjerovati, niti me tjerao na ritualna okupljanja. Tražio sam istinu i našao Tebe. Ne, Ti nisi nitko ni drugi ni treći. Ti si Jedini, a sve ovo ostalo su samo pojavni oblici u svijetu po Tebi.
Mnogo je lutanja i stranputica. Ljudi se dijele i žeste i time kao da se udaljuju od Tebe. Tko je kriv? Krivca nema. Mnogi zalutaju slobodnom voljom. Nije grijeh ne znati. Nije grijeh ne vidjeti, a niti ne vjerovati.
Dobro je živjeti u svijetu sreće i radosti, poštrujući sve što nas okružuje, jer time smo usrvari dati. Tar da kaže, da je to božanstveno?
Prijatelji, tak sam ja kaj krumpir uletel. A zante kaj; i kreumpir je svijedok Istine života.
Sve vas najljepše pozdravlja i voli vaš Mladen ... :)
Post je objavljen 17.08.2008. u 22:16 sati.