Marketing
Važna si!
Danas mi je jedna draga blogerica napisala rečenicu... koja me dirnula...
„Ali, znaš, zbog ljudi kao što si ti poželim se opet vratiti i pisati o sebi i svojim mislima, životu, radostima i tugama.....jer od strane tebe se osjećam primjećenom, saslušanom i važnom...“
Kad sam pročitala tu rečenicu osjetila sam se i sama primjećenom, saslušanom i važnom.... osjetila sam veliku radost što živim u ovo doba, kada možemo komunicirati na ovakav način sa ljudima koje najvjerojatnije nikada ne bi sreli na svom životnom putu da nema neta.
No onda su mi misli krenule šire... pa sam se sjetila sebe u dobi kada sam imala godina kao moja mlada blogerica... sjetila sam se svih onih dana kada sam se osjećala kako se ona sada osjeća.
U vrijeme kada nije bilo neta bili su drugi načini komunikacije... uvijek su se na mom životnom putu našle duše koje su mi davale energiju, koje su mi pružile razumijevanje, utjehu, koje su me učile.
Prilično sam otvorena, komunikativna i iskrena do bola.... no to ne znači da me često nisu gušile neke samo moje tuge... koje nisam imala snage s nikim podijeliti. I uvijek... baš uvijek bi se stvorio netko – kao poslan od neba... i često tim mojim dušama nisam morala ogoliti dušu... nisam morala postavljati pitanja, a dobila bih odgovore... jer dešavala se neka čudna čarolija.
Svi mi imamo oko sebe prijateljice, prijatelje, poznanice i poznanike... majke, rodbinu, kolege i kolegice... ali se isto tako često osjećamo osamljeni u tom mnoštvu poznatih lica.... osjećamo se tužno, a okruženi smo ljudima za koje smo sigurni da nas vole. Mislim da smo svi doživjeli takve dane... kada su se u nama sukobljavali svjetovi.... osjećali smo istovremeno zadovoljstvo, ali i neku čudnu tugu i prazninu. To je zato što nikada ne možemo imati baš sve... to je zato što svaka promjena u našem životu traži neku našu žrtvu. Sami donosimo odluke, sami postavljamo prioritete i jako dobro znamo što nam je najvažnije na svijetu... ALI IPAK... uvijek postoji ono nešto neispunjeno, nedoživljeno... uvijek postoji to dijete u nama koje se osjeća pomalo zakinuto, pa je zbog toga tužno i plačljivo.
U nekim životnim periodima nam se čini da su naši talenti zakržljali, kreativnost nestala, znanje se potrošilo.... To se desi zato što smo u tom trenutku izabrali nešto drugo... nešto što nam je strašno važno i nemamo vremena za sve ono što smo do tada voljeli i željeli.
To su samo privremena stanja. To je vrijeme kada upravo ta ljubav i događaj koji smo izabrali pune naše baterije i uče nas novim životnim lekcijama.... i onda se opet jednom desi dan kada eksplodiraju talenti, kada se razmaše kreativnost, kada se iznenadimo koliko znamo i rodi se želja za novim učenjima. Sve je to normalno... sve je to život.... a sve ono što ne znamo kroz život naučimo....
Bubimirka.... zapamti molim te... VAŽNA SI! NEPONOVLJIVA SI! Nikada to ne zaboravi!Čak ni onda kada ti to nema tko glasno izreći... čak ni onda kada ti to nema tko napisati.
Ureži to u svoju svijest... zavijek! A uz tu poruku šaljem ti debeli ljubac i zagrljaj. ;)
I da ne tupim dalje.... priložit ću pjesmu koja će puno bolje objasniti ono što sam htjela ispričati mladoj blogerici.... a i svima nama koji se mislima žnjaramo u ovom čarobnom blogo svijetu...
Naučiš...
Nakon nekog vremena uvidiš tanku crtu
između držanja za ruke i vezanja za dušu.
I naučiš da voljeti ne znači oslanjati se,
a društvo ne znači sigurnost.
I naučiš da poljupci nisu ugovori,
a pokloni obećanja.
I počneš prihvaćati svoje poraze uzdignute glave i otvorenih očiju,
s ljupkosti odrasloga čovjeka, a ne tugom djeteta.
I naučiš da sve putove moraš sagraditi danas
jer je sutrašnje tlo isuviše nesigurno za planiranje.
Nakon nekog vremena naučiš da i sunce opeče
ako mu se previše približiš.
Stoga sadi svoj osobni vrt i uređuj svoju dušu,
umjesto da čekaš da ti netko pokloni cvijeće.
I naučiš da možeš mnogo toga pretrpjeti.
Da si uistinu snažan,
I da uistinu vrijediš.
( Veronica A.Schoffstall )
Post je objavljen 13.08.2008. u 23:46 sati.