Bio je to GO,kako to zovu u tvrtci u kojoj je radila tjedan prije.Sada je ležala na krevetu,s laptopom u krilu,pogledom prema slici koja visi u majčinoj sobi već 14 godina,a prikazuje jedno mala plavooko kovrčavo dijete sa osmijehom kojeg je očaravalo neznanje o svijetu okolo i osluškivala dječju viku koja joj već par dana para uši.Činilo joj se kao da je negdje daleko od svoje sobe,od svog grada,države,a ipak je bila blizu onome što joj je mamilo osmijeh na lice – Jadranskom moru.Još samo dva dana u rodnom gradu moje majke,rekla je s veselim izrazom lica.Ne mogu reći da nije voljela doći ovdje,osjetiti lijenost koja ju je tu obuzimala ali ova pustoš,jezik,narod,način života dovodili su je do očaja.Nikad nije mogla shvatiti zašto su tu ljudi primitivni,pa ipak je ovo Livno,gradić s velikom poviješću,gradić koji je vapio za trudom ali ljudi koji žive ovdje slijepo su koračali za svojim užicima.Tako je svagdje,većina bi rekla.Ona se ne bi složila.Stopostotna nezainteresiranost za oklop u kojem živiš nigdje nije za nju bila viđena,osim ovdje.Nikada nije izdržala više od pet dana,pa tako neće ni ove godine.Zatražila je zasluženi odmor,ali u svojoj zemlji,uz svoje more i nova istraživanja.Kompjuter,klima,radni stol uz stolove još pedesetak ljudi,zvuk kopirke,faksova…sav je taj stres željela potisnuti.Prvi put je radila s ciljem da napokon kupi ono što će joj pomoću u najdražem hobiju,fotografiji i nijedan dan joj nije bio težak.Pomislila je kako bi ovo lako moglo zamijeniti sjedenje u školskoj klupi ali nakon 15 radnih dana postalo joj je jasno kako taj posao negativno utječe na ljude.Osluškivala je oko sebe,privatne razgovore u prekovremene sate u kojima je i sama ostajala i žalila pojedince (a nije ih bilo malo).Tim ljudima vladao je stres,jedva da su imali privatni život,na godišnji odmor jedva da su planirali ići…Muževi i žene su ih doma čekali a oni su se opravdavali s rečenicom „Evo još pol h i stižem“.Nitko nije otišao.Derali su se sami na sebe kako su zaboravljivi,kako ne znaju riješit stvari…a tko bi i mogao sa deset sati uzastopnog rada…Sve je razumjela.Tada je želja koja je toliko puta bila iznesena pred njom imala smisla.Svi su se željeli vratiti u mladost.A ona je tu mladost upravo imala.I iskreno,nije znala što da s njome radi.Još uvijek je gledala u tu sliku ispred sebe,gledala u taj vlastiti osmijeh nekad davno.Digla se,uzela ogledalo,prislonila ga na zid uz sliku i osmjehnula.Pitala se kako bi bilo da ju netko sada fotografira i da ova dva osmijeha zauvijek ostanu na papiru.I dalje je gledala ogledalo,pa sliku,pa ogledalo i tako unedogled.Ovo djetinjstvo na zidu bilo je savršeno,vrtić,kuća,roditelji,život.Smijala se kao luda.Trčala je za godinama,jednom po jednom a osmijeh je sve više slabio.Došla je do ovog trenutka,ove godine,mjeseca,sata i sekunde u kojem je stajala ovdje i gledala svoj osmijeh u ogledalu.Mladost,pitala se?!Što li je tako sjajno?!Osmijeh je u ogledalu još uvijek postojao,i ne,nije bio lažan! ali…nije bio kao prije…Bila je sretna a ipak nije imala sve.Bila je sretna a ipak nije razumjela što li je tako lijepo u ovom trenutku da se svi žele vratiti u njega.
I dalje su je misli okruživale,misli i na njega,da,i on je trpio kao i muževi onih žena sa prekovremenim satima,jer i ona je bila teška.I ona je imala svoje prekovremene i borila se s njima.Zato je i bila kažnjena,mnogo puta.A sada je sjedila,patila sa svojim manama,i istovremeno miješala tugu i radost što je on predaleko,al opet na njenom najdražem mjestu,morskoj obali,s gitarom i zabavom.
A ona ovdje…u stranoj državi…s vikom s ulice…kašikom :) i sladoledom…mirisom koji joj je ostavio da misli na njega…nostalgijom…muzikom…osmijehom u ogledalu…još uvijek istim pitanjima i neistraženim odgovorima…Kunderovom „Šalom“ na krevetu,iscrtanu na svakoj drugoj stranici…fotoaparatom kojeg što prije želi zamjeniti…željom da još izdrži dva dana prije urona u ono što je smatrala svojim dugim domom (ipak je bila riba:) …i kovanicom koju joj je također ostavio jer mu donosi sreću…
I sada,ONA,bira glavu (ko u Batmanu:),baca tu kovanicu i čeka…s nadom da više neće raditi prekovremeno,s nadom da joj je sve oprošteno,s nadom da će dobiti odgovore na pitanja i s nadom da će mladost ipak izvući ono najbolje…
Glava!