Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Ovo je samo moj svijet...

Tko sam ja?! 17-godisnjakinja koja je ranim ulaskom u pubertet napokon otvorila oci i spoznala ovaj zajeban svijet...spoznala težinu ovog života...shvatila da je jedna mala jedinka sa nebesa gledana kao jedna skoro pa nevidiljiva točkica...znači,jedno ništa na ovom svijetu...doslovce nevidljiva...
prisiljena glumiti...smiješiti se...a iznutra tonuti...
moja malenkost->

something about me...

->ja sam/Ich bin/I am Andrea
(komuniciram na ta tri jezika pa...)
->Zagreb grad (priča sa zapadne strane)
->rockcve@gmail.com
->rodena sam u jednu tmurnu ponoc i 8 minuta u 3.mj.godine ´91.
->po horoskopu sam ribica
->sviram klavijature
->moji hobiji:
masiranje staraca (psihicki)
fotografija




(zimi) klizanje
izležavanje,izležavanje i samo izležavanje...
->profesionalno sam se bavila brdskim biciklizmom (koliko to god profesionalno bilo...:),al eto,uz srednju ništa ne ide:)

->mrzim:
1.svoju kosu
2."macho frajere"
3.narodnjake
4.dim cigareta
5.svoju sramežljivost
6.guste sokove
7.sve što muči prave žene (ovom tvrdnjom nisam izjavila da sam jedna od njih!:)
8.OVU USTANOVU
...

->ovisnica sam o JAMNICI (al doslovce,ovisnica)
->ne pušim,ne pijem nit se drogiram (jednostavno,ne privlači me ništa od toga...iako većina mladih redovito konzumira nešto od navedenog...i ak moram,podržavam to...)

->sve omiljeno:

->otok-VELI LOŠINJ!!! (kad ostarim,evo me tamo)

->naj koncerti-Coldplay live in Wien (24.9.2008),The Doors experience (Boogaloo,2006/2008),Parni valjak (20.12.2005.-30 godina,dom sportova)




->FILMOVI:Into the wild,Društvo mrtvih pjesnika,Prije svitanja,Taxi 3,Zelena milja,Dan poslije sutra,Renesansni čovjek,Dom na zemlji
->KNJIGE-Mi djeca s kolodvora ZOO , Umijeće ljubavi , Hi-Fi , Sretno dijete,Sofijin svijet
->IZREKE:
"Nismo na Zemlji kako bi bili sretni,ovdje smo kako bi
iskusili mnoge stvari!"

"ROCK mora mijenjati svijest mladih kako bi oni mogli
mijenjati stvarnost!"

"Ne moramo posjetiti ludnicu da bismo našli poremećene umove;
naš planet je duševna bolnica svemira."

"Budi vrlo pažljiv da ne izgubiš ono što osjećaš.Pazi,tvoje je hrana jednostavna i stvarna.Zalijevaj cvijeće koje ti raste pored puta dok vodiš
svoje vizije u raj a raj je u tvom umu"
-Jim Morrison-

"Čovjek u trenucima nesreće traži utjehu u tome što svoju tugu sjedinjuje s tugom drugih.
Čovjek ima veliku prednost što se ne može sresti sam sa sobom u mlađem izdanju."
Kundera (Šala)

petak, 08.08.2008.

Čovjek ima veliku prednost što se ne može sresti sam sa sobom u mlađem izdanju

Bio je to GO,kako to zovu u tvrtci u kojoj je radila tjedan prije.Sada je ležala na krevetu,s laptopom u krilu,pogledom prema slici koja visi u majčinoj sobi već 14 godina,a prikazuje jedno mala plavooko kovrčavo dijete sa osmijehom kojeg je očaravalo neznanje o svijetu okolo i osluškivala dječju viku koja joj već par dana para uši.Činilo joj se kao da je negdje daleko od svoje sobe,od svog grada,države,a ipak je bila blizu onome što joj je mamilo osmijeh na lice – Jadranskom moru.Još samo dva dana u rodnom gradu moje majke,rekla je s veselim izrazom lica.Ne mogu reći da nije voljela doći ovdje,osjetiti lijenost koja ju je tu obuzimala ali ova pustoš,jezik,narod,način života dovodili su je do očaja.Nikad nije mogla shvatiti zašto su tu ljudi primitivni,pa ipak je ovo Livno,gradić s velikom poviješću,gradić koji je vapio za trudom ali ljudi koji žive ovdje slijepo su koračali za svojim užicima.Tako je svagdje,većina bi rekla.Ona se ne bi složila.Stopostotna nezainteresiranost za oklop u kojem živiš nigdje nije za nju bila viđena,osim ovdje.Nikada nije izdržala više od pet dana,pa tako neće ni ove godine.Zatražila je zasluženi odmor,ali u svojoj zemlji,uz svoje more i nova istraživanja.Kompjuter,klima,radni stol uz stolove još pedesetak ljudi,zvuk kopirke,faksova…sav je taj stres željela potisnuti.Prvi put je radila s ciljem da napokon kupi ono što će joj pomoću u najdražem hobiju,fotografiji i nijedan dan joj nije bio težak.Pomislila je kako bi ovo lako moglo zamijeniti sjedenje u školskoj klupi ali nakon 15 radnih dana postalo joj je jasno kako taj posao negativno utječe na ljude.Osluškivala je oko sebe,privatne razgovore u prekovremene sate u kojima je i sama ostajala i žalila pojedince (a nije ih bilo malo).Tim ljudima vladao je stres,jedva da su imali privatni život,na godišnji odmor jedva da su planirali ići…Muževi i žene su ih doma čekali a oni su se opravdavali s rečenicom „Evo još pol h i stižem“.Nitko nije otišao.Derali su se sami na sebe kako su zaboravljivi,kako ne znaju riješit stvari…a tko bi i mogao sa deset sati uzastopnog rada…Sve je razumjela.Tada je želja koja je toliko puta bila iznesena pred njom imala smisla.Svi su se željeli vratiti u mladost.A ona je tu mladost upravo imala.I iskreno,nije znala što da s njome radi.Još uvijek je gledala u tu sliku ispred sebe,gledala u taj vlastiti osmijeh nekad davno.Digla se,uzela ogledalo,prislonila ga na zid uz sliku i osmjehnula.Pitala se kako bi bilo da ju netko sada fotografira i da ova dva osmijeha zauvijek ostanu na papiru.I dalje je gledala ogledalo,pa sliku,pa ogledalo i tako unedogled.Ovo djetinjstvo na zidu bilo je savršeno,vrtić,kuća,roditelji,život.Smijala se kao luda.Trčala je za godinama,jednom po jednom a osmijeh je sve više slabio.Došla je do ovog trenutka,ove godine,mjeseca,sata i sekunde u kojem je stajala ovdje i gledala svoj osmijeh u ogledalu.Mladost,pitala se?!Što li je tako sjajno?!Osmijeh je u ogledalu još uvijek postojao,i ne,nije bio lažan! ali…nije bio kao prije…Bila je sretna a ipak nije imala sve.Bila je sretna a ipak nije razumjela što li je tako lijepo u ovom trenutku da se svi žele vratiti u njega.
I dalje su je misli okruživale,misli i na njega,da,i on je trpio kao i muževi onih žena sa prekovremenim satima,jer i ona je bila teška.I ona je imala svoje prekovremene i borila se s njima.Zato je i bila kažnjena,mnogo puta.A sada je sjedila,patila sa svojim manama,i istovremeno miješala tugu i radost što je on predaleko,al opet na njenom najdražem mjestu,morskoj obali,s gitarom i zabavom.
A ona ovdje…u stranoj državi…s vikom s ulice…kašikom :) i sladoledom…mirisom koji joj je ostavio da misli na njega…nostalgijom…muzikom…osmijehom u ogledalu…još uvijek istim pitanjima i neistraženim odgovorima…Kunderovom „Šalom“ na krevetu,iscrtanu na svakoj drugoj stranici…fotoaparatom kojeg što prije želi zamjeniti…željom da još izdrži dva dana prije urona u ono što je smatrala svojim dugim domom (ipak je bila riba:) …i kovanicom koju joj je također ostavio jer mu donosi sreću…
I sada,ONA,bira glavu (ko u Batmanu:),baca tu kovanicu i čeka…s nadom da više neće raditi prekovremeno,s nadom da joj je sve oprošteno,s nadom da će dobiti odgovore na pitanja i s nadom da će mladost ipak izvući ono najbolje…



Glava!