U priči s jednin nikako siromašnin zlataron iz Istanbula, kojeg san od ranije poznavala, jedanput se dotakla bisera.
Imala ih na vratu, on blenija, počeja govorit kako mu se za par miseci udaje ćer i da bi strašno volija darovat joj bisere ali su kod njih urnebesno skupi.
Kad san mu rekla koliko san platila svoje nije moga virovat.
Posli nekog vrimena lutan po Macau, sitin se priče, kupin bisere za ćer mu, lako ću prominit let, iskrcat se u Istanbulu, ostat dan-dva, razveselit starog poznanika.
Nasmija se, ka uvik, od uva do uva čin me vidija, a kad san izvadila bisere skoro ga je trefila kap od sriće.
Naravno, platija je stvarnu cijenu ogrlice, ja darovala biserne naušnice.
Odveja me na gala ručak, guštala san, volin njihovu spizu, osobito povrće na miljun načina.
Dogovorili se da će uvečer doć po me za izać sa ženon i ćeron kojoj ništa ne smin reć, i svoje i moje bisere će joj dat za 8 dana, na dan vinčanja.
Bili smo siti od ručka pa umisto večere odlučili otić samo na kolače.
Oni predložili slastičarnu priko mosta, na azijskoj strani.
Ajme šoka za me, nikad prije ni posli nisan vidila takvu slastičarnu.
Miljun vrsta kolača, svi bili ka snig, druge boje u slastičarni nije bilo.
Kroz glavu mi letija šlag, bilanjci, al nije to samo to, okusi i tekstura su razni i famozni.
Pogađala šta je, oni se smijali, znaju da neću pogodit.
Temelj većine kolača je pileće meso, bilo.
Post je objavljen 11.08.2008. u 15:00 sati.