Marketing
NE ŽIVITE S LAŽI!
Početkom kolovoza ove godine umro je veliki ruski književnik, i nobelovac, ali prije svega kritičar komunizma i boljševičkog režima u Sovjetskom Savezu, i svjedok zločina komunizma, Aleksandar SOLŽENJICIN. Kada je 1974. odlazio u progonstvo, poručio je svojim sunarodnjacima u Rusiji neka ne žive s lažima!
Arhipelag Gulag – crveni zločini kroz prozu
Aleksandar Solženjicin bio je u Drugom svjetskom ratu oficir Crvene armije, bio je antifašist i kao takav završio je u jednom od brojnih koncentracijskih logora u Sovjetskom Savezu. Svoje svjedočanstvo o zločinima komunizma ostavio je ljudskome rodu u nasljedstvo svojim brojnim knjigama od kojih je najpoznatija „Arhipelag Gulag“ u kojoj je riječ o totalitarnom komunističkom sustavu, proistekao iz ideologije marksizma i derivata te ideologije, lenjinizma/staljinizma/titoizma. U kojoj je mjeri komunizam bio snažan na području Hrvatske u vrijeme režima boljševika Vladimira Bakarića, Ivice Račana i Stipe Šuvara svjedoči činjenica da je jedna nakladnička kuća iz Zagreba htjela za vrijeme Titove Jugoslavije objaviti Solženjicinov „Arhipelag Gulag“ ali je lokalni diktatorski režim u Zagrebu zabranio knjigu kako se ne bi zamjerili drugovima u sovjetskoj Rusiji. Poslije su srpski komunisti, vješti cincarski trgovci i bizantinci kakvi već jesu, tiskali Solženjicinovu knjigu u Beogradu, i dobro zaradili, pobravši nakladničku slavu jer Solženjicin nije bilo tko, Solženjcin je svjetski poznati disident iz doba svjetskog komunizma. Postoje u svijetu još samo dva disidenta osim Solženjicina, a koji su moralni autoriteti svoje epohe – to je također ruski disident, svjetski poznati Andrej Saharov, i hrvatski disident, svjetski poznati Dobroslav Paraga kojega u njegovoj domovini Hrvatskoj kriptokomunisti drže pod čeličnom cenzurom, što je u skladu s postulatima totalitarnog komunizma!
Ne moramo se, dakle, u Hrvatskoj busati u prsa kako „imamo Hrvatsku“ ili kako idemo putevima euroatlantskih integracija. Imamo drek na šibici dok ljudi poput Dobroslava Parage, koji je svoj život nesebično posvetio dobrobiti hrvatskom narodu, bivaju progonjeni zato što nisu pripadali komunističkoj nomenklaturi, i k tome još bili hrabri kritizirati jugoslavenski komunizam zvan „socijalističko samoupravljanje“. Za euroatlantske integracije je „hrvatska“ oportunistička, i jugoslavensko-balkanska elita žrtvovala suverenitet hrvatskog naroda koji ga je stekao i obranio svojim velikim dankom u krvi, silnim patnjama i mukama, a jedan od hrabrih vođa hrvaskog naroda je Dobroslav Paraga, ništa manji moralni autoritet od jednog Solženjicina, ako ne i veći!
Pravi vic predstavlja tvrdnja jedne savjetnice od predsjednika Mesića da se ovaj manipulator treba kandidirati za budućeg premijera Republike Hrvatske jer je navodno „moralni autoritet“ Hrvatske. Drek na šbici je Mesić, a ne moralni autoritet. Moralni autoriteti zovu se drukčije: pokojni Ivan Supek ili Ante Paradžik, ili Bruno Bušić, uz Dobroslava Paragu. Pa čak i jedan marksista kakav je bio pokojni filozof Milan Kangra je moralni autoritet u odnosu prema ovom vicmaheru koji predstavlja sramotu ove nacije. A da se radi o sramoti koja prati Hrvate svjedoči činjenica da su ga dva puta izabrali na predsjedničkim izborima. Istina, demokratska alternativa je u tom trenutku u Hrvatskoj već davno bila likvidirana i onemogućena nedemokratskim potezima i silovanjem pravne države, ali ipak! „Predsjednik Mesić drži mjesto najpozitivnijeg političara sa 23,9 posto predijeljenih“, kako piše Večernji list od 6. kolovoza 2008. godine, predstavljaljući anketu ili ispitivanje javnog mišljenja.
Jedini oporbeni list na hrvatskoj političkoj sceni, Hrvatsko pravo, obnovljeno od Dobroslava Parage prije ravno dvije godine, uzelo je za svoje geslo Solženjicinovu poruku: NE ŽIVITE S LAŽIMA! Ovih dana Hrvatsko pravo piše slijedeće:
„Ima puno istine u tezi da su Hrvati kao narod obdareni istodobno i najvećim blagoslovom i najvećim prokletstvom. Blagoslov bi se sastojao u prekrasnoj i bogatoj zemlji, moru i obali, kulturnom i duhovnom nasljeđu a prokletstvo u činjenici da Hrvati tim bogatstvom kao Božjim darom nikada nisu znali niti bili sposobni upravljati i gospodariti.
Jedan od snažnih razloga za to je činjenica da su vrijednosti kršćanske i uopće religiozne kulture prerijetko istinski zaživjele na ovom podneblju, jer ih je narod osim pučke religioznosti i rijetkih izuzetaka, u pravilu, na intelektualnom i političkom nivou izdavao, odricao ih se, sramio ili zanemarivao. Usprkos tom ogromnom jazu između običnog naroda i njegove uvjetno nazvane političke i državne elite kroz povijest, narodu kao da je zbog nekog prokletstva oduzeta pamet pa unatoč takvih vođa, on upravo takve u novije vrijeme izabire, jer što su gori i pokvareniji, to su narodu bolji i dobrodošli. Narod koji ne razlikuje i ne zna razlikovati dobro od zla, povijesno je proklet narod.
Zato se ponovno na početku ovog teksta nalazi snažna misao upravo preminulog ruskog mislioca i književnika Solženjicina, koju smo uzeli kao geslo pokretanja obnovljenog izdanja Hrvatskog prava on line u srpnju 2006. godine: „Ne živite s laži“ . U naše vrijeme pristati na životnu laž događa se u trenutku kada se sloboda razdvoji od istine, te postane sredstvo samouništenja u obliku golemog jaza između bogatih i siromašnih, stvaranja ekstrakapitala na temelju iskorištavanja tuđeg ropskog rada, podupiranja vladajućih elita koje su u službi protučovječnih, protuvjerskih i protunaraodnih interesa, nezasitnosti potrošačkog društva koje postaje samom sebi svrha pri tom uništavajući planet, itd.“
LAŽIRANI IZBORI – NE ŽIVITE S LAŽI!
Početkom kolovoza imamo i 16. obljetnicu krivotvorenih predsjedničkih i parlamentarnih izbora u Republici Hrvatskoj. Izbore je lažirao režim tadašnjeg prvog predsjednika Republike Hrvatske i vladajuće Hrvatske demokratske zajednice, a New York Times je, kako prenosi Hrvatsko pravo, uoči hrvatskih izbora iz 1992. napisalo slijedeći osvrt:
„Hrvatski vođa se u defenzivi bori za ponovni izbor, jer su na suprotnom kraju spektra Dobroslav Paraga i Stranka prava, koji su privukli veliko mnoštvo ljudi na njihovim skupovima. Neki analitičari se čude ukoliko su ankete može biti podcijenile njihovu potporu među biračima, jer bi ih dovela u neugodnu situaciju, priznati, da oni podržavaju takvu stranku. Gospodin Paraga dokazuje da bi Hrvatska trebala izbaciti Ujedinjene Narode /UNPROFOR GO HOME/, pripojiti Bosnu i Hercegovinu, i svom snagom voditi rat protiv Srbije u izgradnji snažnije Hrvatske.“
Tim je komentarom ugledni američki dnevnik The New York Times uoči ljetnih predsjedničkih i parlamentarnih izbora 1992. godine nagovijestio mogući radikalan obrat na predstojećim izborima u korist hrvatskog naroda dolaskom na vlast Hrvatske stranke prava i njezinog predsjednika Dobroslava Parage. Hrvati su glasovali za Paragu, vlast je izbore krivotvorila i hrvati su brzo zaboravili nepravdu koju su mu Josip Manolić, Franjo Tuđman i Stjepan Mesić tada učinili. Iako je Paraga pozvao Hrvate na masovni prosvjed protiv krivotvorenja volje hrvatskog naroda (Paraga je naime, suprotno rezultatima koje je prezentiralo izborno povjerenstvo, u stvarnosti bio ušao u drugi izborni krug, a HSP je odnio relativnu pobjedu s 35 posto osvojenih glasova) Hrvati su konformistički prešli preko izborne prijevare, i poslije birali one koji su ih prevarili. Pametnome dosta!
Poečtkom kolovoza imamo još tri događaja. Početak Olympijade u Pekingu. Ponavlja se 1936. i Olympijada u Berlinu. Naravno da se prilikom otvaranja olympijskih igara prisjećam okupacije Tibeta i represije kineskog komunističkog režima nad miroljubivim i duhovno jakim tibetanskim narodom.
Ljudi se nekad pitaju zašto je bezbožni nacizam slomljen tako brzo dok bezbožni komunizam traje desetljećima. Moj odgovor na to je da ljudima treba vremena da shvate jer komunizam je još opasniji od nacizma, i to zato što imalo slatkorječiva obećanja i nastupa s velikim lažima. Ljudima treba vremena da shvate da je velika laž velika laž a ne istina. Zato je komunizam u Rusiji i trajao gotovo 90 godina, pa i to još nije dovoljno svim ljudima da shvate. Tako u Rusiji neokomunisti zahtijevaju od Ruske pravoslavne crkve da Staljina proglasi svecem, i to, dakle, onog istog zločinca koji je pobio na tisuće pravoslavnih popova i sa zemljom sravnio tisuće crkvenih objekata. U Hrvatskoj ista situacija, Josip Broz Tito je za odnarođene jugoslavenske neokomuniste u Hrvatskoj gotovo svetac iako je najveći zločinac u „regiji“ kojega nisu uspjeli nadmašiti ni Slobodan Milošević i Radovan Karadžić.
Početkom kolovoza imamo, na današni dan, obljetnicu genocida u Japanu kada je američki predsjednik Truman zapovijedio bacanje prve atomske bombe, ali ne na agresora nego na japanske civile. Nečasnije još nijedna vlada na svijetu nije okončala neki rat kao što je to američka vlada učinila, u ime liberalnog Zapada. Sjećamo se s pijetetom stotine tisuća ubijenih u Hirošimi i Nagasakiju. Ozbiljni analitičari procjenjuju da je atomski napad na Hirošimu i Nagasaki proveden iz arsenala termonuklearnih bojevih glava koje je proizveo Hitlerov 3. Reich ali koji Hitlerov režim više nije imao vrijeme upotrijebiti na zapadnoj bojišnici.
Početkom kolovoza je i obljetnica Oluje – hrvatska vojno-redarstvena oslobodilačka operacija odstranjivanja velikosrpskg zloćudnog tumora s hrvatskog tkiva. Na proslavi obljetnice državni vrh nije pozvao niti jednog jedinog zapovjednika iz Oluje. Nazočan je bio samo brigadir u mirovini, g. Kotromanović, ali u funkciji izaslanika Socijaldemokratske partije na čelu sa Zoranom Milanovićem koji nije osjećao sram doći u Knin nakon što je bio na proslavi obljetnice četničkog ustanka u Srbu od 27. srpnja 2008. koji je tamo slavljen kao „antifašistički partizanski ustanak“.
Na kraju riječ, dvije o blogeru Nemanja. To je bloger koji živi s lažima! Napisao je post o rođendanu kvazi povjesničara Slavka Goldsteina, i uzdizao ga u nebesa, nazivajući ga živućom moralnom vertikalom i živućom legendom. To je naravno velika laž. Komentirao sam taj post na blogu koji nosi srpsko ime Nemanja, i autor bloga me pokušao isprovocirat, ne mogavši opovrgnuti moju kritiku na račun laudacije u čast Goldsteinu, pa mi je pod nos stavio „700 tisuća“ žrtava u „Jasenovcu“. Ne znam je li je taj drski i umišljeni tip mislio da ću ja opravdavat zločine? Ja sam mu samo odgovorio da je to što on navodi „700 tisuća“ jasenovačkih navodnih žrtava ista propaganda kao što smo se naslušali od propagande Slobodana Miloševića – „vožda“. Pored toga sam mu citirao službenu brojku jasenovačkih žrtava od „62 tisuće“, od toga „38 tisuća“ srpskih žrtava koje je javnosti predstavila javno-pravna institucija Republike Hrvatske – Spomen-područje Jasenovac – memorijalni centar, i to u svojoj knjizi koja je objavljena 2006. godine. Na to je bloger Nemanja nekolegijalno obrisao oba moja komentara – zato što je moralna kukavica i luzer kojemu zločinac Tito više znači nego blaženik Alojzije Stepinac. Nemanja – ne živi s lažima!
CBK, početkom kolovoza 2008.
Arhipelag Gulag – crveni zločini kroz prozu
Aleksandar Solženjicin bio je u Drugom svjetskom ratu oficir Crvene armije, bio je antifašist i kao takav završio je u jednom od brojnih koncentracijskih logora u Sovjetskom Savezu. Svoje svjedočanstvo o zločinima komunizma ostavio je ljudskome rodu u nasljedstvo svojim brojnim knjigama od kojih je najpoznatija „Arhipelag Gulag“ u kojoj je riječ o totalitarnom komunističkom sustavu, proistekao iz ideologije marksizma i derivata te ideologije, lenjinizma/staljinizma/titoizma. U kojoj je mjeri komunizam bio snažan na području Hrvatske u vrijeme režima boljševika Vladimira Bakarića, Ivice Račana i Stipe Šuvara svjedoči činjenica da je jedna nakladnička kuća iz Zagreba htjela za vrijeme Titove Jugoslavije objaviti Solženjicinov „Arhipelag Gulag“ ali je lokalni diktatorski režim u Zagrebu zabranio knjigu kako se ne bi zamjerili drugovima u sovjetskoj Rusiji. Poslije su srpski komunisti, vješti cincarski trgovci i bizantinci kakvi već jesu, tiskali Solženjicinovu knjigu u Beogradu, i dobro zaradili, pobravši nakladničku slavu jer Solženjicin nije bilo tko, Solženjcin je svjetski poznati disident iz doba svjetskog komunizma. Postoje u svijetu još samo dva disidenta osim Solženjicina, a koji su moralni autoriteti svoje epohe – to je također ruski disident, svjetski poznati Andrej Saharov, i hrvatski disident, svjetski poznati Dobroslav Paraga kojega u njegovoj domovini Hrvatskoj kriptokomunisti drže pod čeličnom cenzurom, što je u skladu s postulatima totalitarnog komunizma!
Ne moramo se, dakle, u Hrvatskoj busati u prsa kako „imamo Hrvatsku“ ili kako idemo putevima euroatlantskih integracija. Imamo drek na šibici dok ljudi poput Dobroslava Parage, koji je svoj život nesebično posvetio dobrobiti hrvatskom narodu, bivaju progonjeni zato što nisu pripadali komunističkoj nomenklaturi, i k tome još bili hrabri kritizirati jugoslavenski komunizam zvan „socijalističko samoupravljanje“. Za euroatlantske integracije je „hrvatska“ oportunistička, i jugoslavensko-balkanska elita žrtvovala suverenitet hrvatskog naroda koji ga je stekao i obranio svojim velikim dankom u krvi, silnim patnjama i mukama, a jedan od hrabrih vođa hrvaskog naroda je Dobroslav Paraga, ništa manji moralni autoritet od jednog Solženjicina, ako ne i veći!
Pravi vic predstavlja tvrdnja jedne savjetnice od predsjednika Mesića da se ovaj manipulator treba kandidirati za budućeg premijera Republike Hrvatske jer je navodno „moralni autoritet“ Hrvatske. Drek na šbici je Mesić, a ne moralni autoritet. Moralni autoriteti zovu se drukčije: pokojni Ivan Supek ili Ante Paradžik, ili Bruno Bušić, uz Dobroslava Paragu. Pa čak i jedan marksista kakav je bio pokojni filozof Milan Kangra je moralni autoritet u odnosu prema ovom vicmaheru koji predstavlja sramotu ove nacije. A da se radi o sramoti koja prati Hrvate svjedoči činjenica da su ga dva puta izabrali na predsjedničkim izborima. Istina, demokratska alternativa je u tom trenutku u Hrvatskoj već davno bila likvidirana i onemogućena nedemokratskim potezima i silovanjem pravne države, ali ipak! „Predsjednik Mesić drži mjesto najpozitivnijeg političara sa 23,9 posto predijeljenih“, kako piše Večernji list od 6. kolovoza 2008. godine, predstavljaljući anketu ili ispitivanje javnog mišljenja.
Jedini oporbeni list na hrvatskoj političkoj sceni, Hrvatsko pravo, obnovljeno od Dobroslava Parage prije ravno dvije godine, uzelo je za svoje geslo Solženjicinovu poruku: NE ŽIVITE S LAŽIMA! Ovih dana Hrvatsko pravo piše slijedeće:
„Ima puno istine u tezi da su Hrvati kao narod obdareni istodobno i najvećim blagoslovom i najvećim prokletstvom. Blagoslov bi se sastojao u prekrasnoj i bogatoj zemlji, moru i obali, kulturnom i duhovnom nasljeđu a prokletstvo u činjenici da Hrvati tim bogatstvom kao Božjim darom nikada nisu znali niti bili sposobni upravljati i gospodariti.
Jedan od snažnih razloga za to je činjenica da su vrijednosti kršćanske i uopće religiozne kulture prerijetko istinski zaživjele na ovom podneblju, jer ih je narod osim pučke religioznosti i rijetkih izuzetaka, u pravilu, na intelektualnom i političkom nivou izdavao, odricao ih se, sramio ili zanemarivao. Usprkos tom ogromnom jazu između običnog naroda i njegove uvjetno nazvane političke i državne elite kroz povijest, narodu kao da je zbog nekog prokletstva oduzeta pamet pa unatoč takvih vođa, on upravo takve u novije vrijeme izabire, jer što su gori i pokvareniji, to su narodu bolji i dobrodošli. Narod koji ne razlikuje i ne zna razlikovati dobro od zla, povijesno je proklet narod.
Zato se ponovno na početku ovog teksta nalazi snažna misao upravo preminulog ruskog mislioca i književnika Solženjicina, koju smo uzeli kao geslo pokretanja obnovljenog izdanja Hrvatskog prava on line u srpnju 2006. godine: „Ne živite s laži“ . U naše vrijeme pristati na životnu laž događa se u trenutku kada se sloboda razdvoji od istine, te postane sredstvo samouništenja u obliku golemog jaza između bogatih i siromašnih, stvaranja ekstrakapitala na temelju iskorištavanja tuđeg ropskog rada, podupiranja vladajućih elita koje su u službi protučovječnih, protuvjerskih i protunaraodnih interesa, nezasitnosti potrošačkog društva koje postaje samom sebi svrha pri tom uništavajući planet, itd.“
LAŽIRANI IZBORI – NE ŽIVITE S LAŽI!
Početkom kolovoza imamo i 16. obljetnicu krivotvorenih predsjedničkih i parlamentarnih izbora u Republici Hrvatskoj. Izbore je lažirao režim tadašnjeg prvog predsjednika Republike Hrvatske i vladajuće Hrvatske demokratske zajednice, a New York Times je, kako prenosi Hrvatsko pravo, uoči hrvatskih izbora iz 1992. napisalo slijedeći osvrt:
„Hrvatski vođa se u defenzivi bori za ponovni izbor, jer su na suprotnom kraju spektra Dobroslav Paraga i Stranka prava, koji su privukli veliko mnoštvo ljudi na njihovim skupovima. Neki analitičari se čude ukoliko su ankete može biti podcijenile njihovu potporu među biračima, jer bi ih dovela u neugodnu situaciju, priznati, da oni podržavaju takvu stranku. Gospodin Paraga dokazuje da bi Hrvatska trebala izbaciti Ujedinjene Narode /UNPROFOR GO HOME/, pripojiti Bosnu i Hercegovinu, i svom snagom voditi rat protiv Srbije u izgradnji snažnije Hrvatske.“
Tim je komentarom ugledni američki dnevnik The New York Times uoči ljetnih predsjedničkih i parlamentarnih izbora 1992. godine nagovijestio mogući radikalan obrat na predstojećim izborima u korist hrvatskog naroda dolaskom na vlast Hrvatske stranke prava i njezinog predsjednika Dobroslava Parage. Hrvati su glasovali za Paragu, vlast je izbore krivotvorila i hrvati su brzo zaboravili nepravdu koju su mu Josip Manolić, Franjo Tuđman i Stjepan Mesić tada učinili. Iako je Paraga pozvao Hrvate na masovni prosvjed protiv krivotvorenja volje hrvatskog naroda (Paraga je naime, suprotno rezultatima koje je prezentiralo izborno povjerenstvo, u stvarnosti bio ušao u drugi izborni krug, a HSP je odnio relativnu pobjedu s 35 posto osvojenih glasova) Hrvati su konformistički prešli preko izborne prijevare, i poslije birali one koji su ih prevarili. Pametnome dosta!
Poečtkom kolovoza imamo još tri događaja. Početak Olympijade u Pekingu. Ponavlja se 1936. i Olympijada u Berlinu. Naravno da se prilikom otvaranja olympijskih igara prisjećam okupacije Tibeta i represije kineskog komunističkog režima nad miroljubivim i duhovno jakim tibetanskim narodom.
Ljudi se nekad pitaju zašto je bezbožni nacizam slomljen tako brzo dok bezbožni komunizam traje desetljećima. Moj odgovor na to je da ljudima treba vremena da shvate jer komunizam je još opasniji od nacizma, i to zato što imalo slatkorječiva obećanja i nastupa s velikim lažima. Ljudima treba vremena da shvate da je velika laž velika laž a ne istina. Zato je komunizam u Rusiji i trajao gotovo 90 godina, pa i to još nije dovoljno svim ljudima da shvate. Tako u Rusiji neokomunisti zahtijevaju od Ruske pravoslavne crkve da Staljina proglasi svecem, i to, dakle, onog istog zločinca koji je pobio na tisuće pravoslavnih popova i sa zemljom sravnio tisuće crkvenih objekata. U Hrvatskoj ista situacija, Josip Broz Tito je za odnarođene jugoslavenske neokomuniste u Hrvatskoj gotovo svetac iako je najveći zločinac u „regiji“ kojega nisu uspjeli nadmašiti ni Slobodan Milošević i Radovan Karadžić.
Početkom kolovoza imamo, na današni dan, obljetnicu genocida u Japanu kada je američki predsjednik Truman zapovijedio bacanje prve atomske bombe, ali ne na agresora nego na japanske civile. Nečasnije još nijedna vlada na svijetu nije okončala neki rat kao što je to američka vlada učinila, u ime liberalnog Zapada. Sjećamo se s pijetetom stotine tisuća ubijenih u Hirošimi i Nagasakiju. Ozbiljni analitičari procjenjuju da je atomski napad na Hirošimu i Nagasaki proveden iz arsenala termonuklearnih bojevih glava koje je proizveo Hitlerov 3. Reich ali koji Hitlerov režim više nije imao vrijeme upotrijebiti na zapadnoj bojišnici.
Početkom kolovoza je i obljetnica Oluje – hrvatska vojno-redarstvena oslobodilačka operacija odstranjivanja velikosrpskg zloćudnog tumora s hrvatskog tkiva. Na proslavi obljetnice državni vrh nije pozvao niti jednog jedinog zapovjednika iz Oluje. Nazočan je bio samo brigadir u mirovini, g. Kotromanović, ali u funkciji izaslanika Socijaldemokratske partije na čelu sa Zoranom Milanovićem koji nije osjećao sram doći u Knin nakon što je bio na proslavi obljetnice četničkog ustanka u Srbu od 27. srpnja 2008. koji je tamo slavljen kao „antifašistički partizanski ustanak“.
Na kraju riječ, dvije o blogeru Nemanja. To je bloger koji živi s lažima! Napisao je post o rođendanu kvazi povjesničara Slavka Goldsteina, i uzdizao ga u nebesa, nazivajući ga živućom moralnom vertikalom i živućom legendom. To je naravno velika laž. Komentirao sam taj post na blogu koji nosi srpsko ime Nemanja, i autor bloga me pokušao isprovocirat, ne mogavši opovrgnuti moju kritiku na račun laudacije u čast Goldsteinu, pa mi je pod nos stavio „700 tisuća“ žrtava u „Jasenovcu“. Ne znam je li je taj drski i umišljeni tip mislio da ću ja opravdavat zločine? Ja sam mu samo odgovorio da je to što on navodi „700 tisuća“ jasenovačkih navodnih žrtava ista propaganda kao što smo se naslušali od propagande Slobodana Miloševića – „vožda“. Pored toga sam mu citirao službenu brojku jasenovačkih žrtava od „62 tisuće“, od toga „38 tisuća“ srpskih žrtava koje je javnosti predstavila javno-pravna institucija Republike Hrvatske – Spomen-područje Jasenovac – memorijalni centar, i to u svojoj knjizi koja je objavljena 2006. godine. Na to je bloger Nemanja nekolegijalno obrisao oba moja komentara – zato što je moralna kukavica i luzer kojemu zločinac Tito više znači nego blaženik Alojzije Stepinac. Nemanja – ne živi s lažima!
CBK, početkom kolovoza 2008.
Post je objavljen 06.08.2008. u 18:01 sati.