Evo opet pišem post..
niti neznam zašto...i dalje sam ljuta, depresivna i tužna.
Nekad se znam na sebe ljutiti zato što sam takva, zato što sam nezahvalna na svemu što imam...Gledala sam danas na youtube-u neke videe o nekim prerano i tragično preminulim ljudima,djeci,vidjela sam i neke snimke iz Afrike.. I zapitala se jesam li normalna.Sažaljevam se nad sobom i svojim životom a u usporedbi s tim kako drugi žive moj je život fantastičan..
Imam roditelje koji me vole iako se ne slažem dobro s njima, imam krov nad glavom, privatnost u svojoj sobi, uvijek toplu hranu i odjeću.Imam priliku završiti školu,fakultet ..jednostavno imam nekakvu budućnost i sigurnost...ali opet nisam sretna..znam da je to što nemam dečka ili nesmijem u grad totalna glupost u usporedbi s problemima koje neki imaju ali za mene su ti problemi najveći na svijetu..i mislim da se ne mogu još dugo nositi s njima..
Ponekad zaželim jednostavno nestati..napisati oproštajno pismo i nestati..ili čak i otići bez pozdrava..ali nemam hrabrosti za to..nemam...
Kad bi se barem nešto promjenilo...ili kad bih ja znala kako da promijenim neke stvari u svom životu nabolje odmah bi to učinila..
Ali ne znam...i to boli..boli kad želiš nešto učiniti a ne možeš ...
I završavam s ovim postom...
Post je objavljen 23.07.2008. u 18:25 sati.