Marketing
Japan 2008.
gore,tri mudra majmuna (ne čujem zlo,ne govorim zlo,ne vidim zlo) koja se
nalaze na ulazu u svetište Tosho-gu ,photo by interplet
15. travanj 2008.,utorak, 2. dan, II dio
gore i dolje, još se nalazimo u Tosho-gu svetištu koje je dao izgraditi 1617. godine Tokugawa
Hidetada (1579-1632) 2. shogun Tokugawa shogunata (1603-1868) u čast svog oca
Tokugawe Ieyasua (1542-1616) osnivača Tokugawa shogunata;svetište je proširio
Hidetadin sin i 3. Tokugawa shogun - Tokugawa Iemitsu ( 1604-1651)
gore,Tokugawa Ieyasu
gore,Tokugawa Hidetada
gore,Tokugawa Iemitsu
gore,pogled na Nikko
gore,posljednji pogled prema kompleksu Tosho-gu svetišta do neke druge prilike
gore,posljednji pogled i pozdrav prema planinskim vrhovima oko grada Nikko;
u grad sam stigao u 11:20,a već u 15:20 imam vlak za povratak;nemam sat i
moram se ravnati prema vlastitom unutrašnjem satu koji mi kaže da je vrijeme
za povratak na željezničku stanicu
gore, još jedan pogled na slavni most
gore i dolje,prema Tosho-gu svetištu išao sam sporednim ulicama,sada se
vraćam glavnom ulicom
gore,iako u laganoj žurbi i neizvjesnosti privukla me figurica u izlogu
gore,vrijeme je cvjetanja trešanja i japanci tome pridaju veliku pažnju i to se
vidi na svakom koraku
gore i dolje,Nikko želj. stanica;stigao sam 15-ak minuta prije polaska vlaka,
kartu ne moram kupovati jer imam blaženi Japan Rail Pass
gore,tko nema kartu ovdje je kupi,ako uspije svladati upute
gore,tabla sa nazivom stanice pisana latinicom,hiraganom i kanji znakovima
gore i dolje,dolazak vlaka na peron
gore i dolje,Utsunomiya stanica na kojoj prelazim sa lokalnog vlaka na shinkansen i
pogled na grad Utsunomiyu
gore,evo i mog shinkansena koji će me odbaciti do Omiya stanice
gore i dolje,pogled kroz prozor shinkansena
gore,ulazak shinkansena u Omiya stanicu
gore i dolje peroni Omiya stanice
gore,vrijeme je za ukrcaj u shinkansen za Tokyo
gore,još jedan pokazatelj japanske domišljatosti i praktičnosti
gore i dolje,Tokyo
gore i dolje,pogled na stanice podzemne željeznice tkzv. chikatetsu koje stvaraju
dojam mravinjaka
gore i dolje,u potrazi za pravim peronom na kojem se nalazi vlak za Shinjuku stanicu
na kojoj me u 18 sati čeka prijatelj Shinji-san;ne moram se žuriti,tek je 17 sati
gore, jedno od dražih mi mjesta na svakoj stanici,samo uvijek moram paziti na
vrijeme polaska vlaka
gore i dolje,u isčekivanju vlaka
gore,vlak je stigao,vrijeme je za ukrcaj
gore i dolje,pogled na Tokyo iz vlaka
gore i dolje,Shinjuku stanica,stigao sam u 17:40,imam dvadeset minuta da
stignem do mjesta sastanka sa Shinjijem kod južnog izlaza
gore,na Shinjuku stanici nisam bio godinu dana,a neki hodnici se preuređuju,
tako da sam se malo pogubio,nikako da nađem južni izlaz,inače na Shinjuku st.
ima preko 20 izlaza i ulaza
gore i dolje, južni izlaz Shinjuku stanice,konačno sam ga našao,ali nema kioska
kraj kojeg smo se trebali naći,to me malo zbunilo;ipak,bio sam siguran da sam na
pravom mjestu,kasnio sam desetak minuta
Nakon što sam ipak stigao na dogovoreno mjesto,Shinji i ja otišli smo do korejskog
kvarta u jedan tipični korejski restoran na večeru.Nisam siguran baš što smo točno
jeli,samo se sjećam da je bilo fino.Nakon večere svratili smo u jedan restoran na
piće u Shinjukuu čija je vlasnica Shinjijeva prijateljica.Prvi put sam ovdje bio prošle
godine.Uskoro nam se na piću pridružio Sugawara-san.Gospodina Sugawaru
upoznao sam još 2002. godine kada sam bio prvi put u Japanu.On mi je tada
pronašao smještaj u Shin-Yokohami kod obitelji Yamashita čija je najmlađa kćer
Kaori bila gost moje obitelji u travnju ove godine što ste imali priliku čitati na
nihonkichigai blogu.Shinjija sam također upoznao preko gospodina Sugaware
2004. godine kada sam bio drugi put u Japanu,i tražio smještaj u Tokyu na
jednu noć.Shinji-san mi je tada ponudio smještaj.Ispalo je da mi je tada to bila
poslednja noć u Japanu prije povratka u Lijepu našu,a mi smo je proveli ispijajući
limenke Asahi i Sapporo pive i slušajući glazbu.Sugawara-san i Shinji-san svoje-
vremeno su bili članovi Japansko-hrvatskog društva koje je s vremenom preraslo u
Croatian bussines center.
gore, japanska delegacija kod predsjednika Mesića;
s lijeva na desno:prof. Elezović,predsjednik prvog Hrvatsko-japanskog društva iz
Zagreba i suprug Reiko Omura-Elezović,moje drage dugogodišnje profesorice
japanskog jezika, ? ,Yasuyuki So,vrlo poduzetni mladi poslovni gospodin koji je
već sa 26 godina otvorio japanski restoran u Amsterdamu (upoznali smo se 2000.
godine),predsjednik Mesić,Branko Cikatić,prvi pobjednik K-1 turnira u Japanu, ? i
Sugawara-san
gore,članovi japansko-hrvatskog društva iz Tokya;
Sugawara-san (sedmi s lijeva),Yasuyuki So (stoji s desna od gospodina Sugaware),
Branko Cikatić (iza gospodina So-a),Yasuo Yamamoto (prvi s desna,dugi niz
godina živi u Hrvatskoj,zajedno sa Đurom Njavrom (suosnivač i dekan Zagrebačke
škole ekonomije i managementa u okviru koje se nalazi Japanski centar) i
Zoranom Stiperskim (sveučilišni prof. na Geografskom odsjeku Prirodoslovno-
matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i na Zagrebačkoj školi ekonomije i
managementa,voditelj je Japanskog centra pri Zagrebačkoj školi ekonomije i
managementa,čija je misija povezivanje hrvatske i japanske akademske i
poslovne zajednice) koautor je knjige "Samuraj i vitez - Kako se Japan uspio
ekonomski razviti",Samobor,2005.)
gore,Shinji Arakawa-san,u Meiji-jingu shinto svetištu u Yoyogi parku 2006.
godine za mog četvrtog posjeta Japanu
gore,ožujak 2008.posjet predsjednika Mesića Japanu;
s lijeva na desno: ? ,predsjednik Mesić,Shinji Arakawa-san,Ivica Osim (bivši selektor
japanske nogometne reprezentacije,živi u Chibi blizu Tokya) i Junko Toyama (radi u
turizmu,često putuje u Hrvatsku,dio je ekipe koja je objavila nekoliko knjiga o Hrvatskoj
na japanskom)
Ovaj put smo se također zapričali o svemu i svačemu,pa nismo ni primjetili da se
približila ponoć,a meni je zadnji vlak za doma u Kumagayu išao u ponoć i tri minute.
Srećom Shinjuku stanica je bila blizu.Morali smo trčati.Nakon cijelog dana hodanja i
vožnje vlakovima i opijanja cijelu večer.Kada sam ušao u vlak,vrata su se zatvorila
za mnom.Ušao sam u posljednjoj sekundi.Ne znam što bi bilo da nisam stigao na
ovaj vlak.Vjerojatno bi ostao u Tokyu sa Shinjijem cijelu noć i nastavio piti,što ne bi
bilo loše.Ali ne bih se dovoljno odmorio, jer sutradan me čekao put u Kyoto.Sad me
još čekala vožnja od sat i pol do Kagohara st.Na žalost,shinkanseni više nisu vozili,
pa sam morao klasičnim posljednjim noćnim vlakom koji je bio prepun.
Doma kod Satoko stigao sam oko 2 ujutro.Naravno,Satoko i njena majka su spavale.
Tiho sam se ušuljao u kuću (imao sam ključ) i srušio se na krevet.Tek sam tu dva
dana a toliko mi se toga desilo.A što sve me još čekalo.
Post je objavljen 21.07.2008. u 22:42 sati.