Do večeri će moje dvi Prinčipeše doć, ne ode u grad nego na vikendicu kod druge bake.
Minja se raspored, svaki dan ću se do njih vozit 30 km vamo-tamo il ić brodicon kad iman više vrimena.
Lani se Prva sa svoje dvi godine bacala s broda u more bez obzira na dubinu, ka vrtuljak, odma bi se popela po skalinama pa opet skok, nikad stat.
Druga nema još 4 miseca, pričekat će iduće lito za skakat s broda.
Za bit s njon tribat će više ić auton i sidit prid vikendicon.
To mi ne leži, puno je svita, moraš uvik imat in robu, namistit facu.
Nikad nisan volila taj vikendaški dio, tu je 90% ljudi iz grada, onih koji samo 15 km dalje imaju kuće i stanove u kojima živu.
Plažu, restoran i igralište di smo se za ditinjstva i mladosti skupljali volin, al ovo ne.
Puno je prinemaganja, glume, priblezgavanja, ulizivanja, olajavanja.
Dosta njih tamo živi po principu "nek susjed vidi šta smo moćni, složni, lipi, pametni", živi se za pokazat se drugima, ne za guštat.
Najprije se žalosnin pogledon ošacuje one koji su došli istin auton ka lani.
Mislin, stvarno, di to ima vozit dvi sezone istu makinu ?
Pa se onda ošacuje ima li dvi iste nove aute i zlobno gušta ako ima, padne u depresiju ako je naša auta jedna od te dvi iste.
Gleda se ko šta kuva, jel na stolu vino il vrhunsko vino, ko je kome doša za ostat par dana a ko na kavu na kojoj se svak fali sa svojima i kritizira sav ostali svit.
Evo, već me zabolija mozak.
Al isplati se pritrpit za bit s Prinčipešama.
Post je objavljen 18.07.2008. u 18:34 sati.