Pregled posta

Depresija i moj put do sreće

Sjedila sam u rashlađenom apartmanu tog popodneva,sama s bolovima čekajući da napokon zapalimo prema Zagrebu.S hanutom u ruci i bocom mog najdražeg opijata tromo sam uzela daljinski i upalila tv.Telka pored mora,najveće sranje.Vrtim uzalud,0 bodova i napokon neko normalno lice i ženska spika.Okrenem na teletext i vidim - Direkt.Znala sam ga pogledati par puta i to je jedina emisija na ovoj našoj stvarno lošoj televiziji koja ima neko značenje i poruku.Shvatih,priča se vrti oko 2 osobe.Jedna je debela,rekla bih oko 45-45,s 2 piercinga,u sobici punoj stvari,bez kupaonice,bez vode.Socijalna pomoć od 600 kn,vesela "potrošena" mladost (na njoj se vidi),krivi brakovi,izgubljeno dijete...Druga je djevojka u kasnim dvadesetima sa dečkom,stanom,nezavršenim fakultetom-u čisto solidnom izdanju za razliku od osobe br.1.Pitala sam se kakvih problema ona ima.Ali jedna ih jednaka "bolest" povezuje-depresija.Kad sam shvatila o čemu se radi,glavu sam zabila u koljena,promjenila već ionako izmučen izraz lica i samo slušala njihove uzroke i posljedice tog očajnoj stanja.Polako sam se počela prepoznavati u toj djevojci i sjećati se tog perioda što često počnem ali se borim protiv tijeka.Kod nje se odjednom pojavio strah,strah od ljudi,fakulteta,osjećaj kad se osjećaš prejadno da nešto poduzmeš i prevelikom kukavicom da izvršiš samoubojstvo,osjećaj kada si utuviš u glavu da je tebi najgore,iako u okolini vidiš puno lošijih stvari,osjećaj kada osjećaš da si sam a oko tebe hrpa ljudi...Nju je ulovilo s 20 a mene sa 13.Mama je tvrdila da je to zbog rastave,ja da je upravo zbog nje.Vrtnja u krug.Izvana sam svima izgledala savršeno a u svom kutu se borila sama sa sobom.Uvijek sam bila „zrelija“,stara C. Koja samo misli na budućnost i čeka 18 misleći da će tada sve biti lako.E pa sad mi je ostalo još par mjeseci do 18 i znam da je,opširno gledajući sve isto.Još uvijek me zna uloviti al postoje druge stvari koje me sada ohrabruju a tada nisu.Da nastavim priču iz prošlosti....imala sam frustracije,strahove,nesanice zbog previše požrtvovane majke koja je odlaskom od tate postala nesvjesno najbrižnija majka.Mene je zapravo rastava spasila ali majka s velikim kriterijima me povukla u tu provaliju.Najveći strah,čiji su ostaci još prisutni bio je strah od škole i dolaska doma s neočekivanim ocijenama,zatim strah od povezanosti jer me netko vrlo rano uveo u „odrasli“ svijet i poslije toga sam bila uvjerena da ću cijeli život il biti sama il čekati ljeto da me netko primjeti i da uživam malo slobode.Sada to izgleda smiješno ali tada mi je sve bilo ozbiljno i stvarno.Znala sam satima plakati uvjeravajući se kako nikada neću biti sretna,da će sve biti samo gore i da neće biti izlaza.Desio se i trenutak,nakon pet dana samog svađanja i silne energije koju sam upotrebljavala kako bi izvršila sve kriterije (što naravno nije pomoglo,od preopterećenja i straha linija je samo padala) kada sam skoro napravila glupost.Spasio me upravo i uzrok mojih problema,na čemu sam joj danas zahvalna.Poslije tog trenutka sve je primilo malo svjetliju boju,samo malo.Borila sam se kako sam znala i koliko hrabrosti sam imala.A ono što je promjenilo Luku (iako smatram na malo lošije) promjenilo je i mene (ali na suprotan način).Ulazak na sv.Duh,dječje bolesti na plavim vratima,slikovnice i one kute koje smo oblačili da bi uopće mogli uć.I moji pogledi kroz malo stakalce na svakim vratima pokraj kojih sam prošla i jedno dugotrajno čekanje za posjet Luki uz majku koja je došla svojoj trogodišnjoj kćerki koja je prštala energijom i davila me da joj dam čokoladu iz vrećice koja je bila namjenjena Luki a bila je premala da bude svjesna da su male šanse da to ikada više pita.Imala je one gorzne podočnjake ispod očiju,ćelavu glavicu,jedva vidljive rukice i rak.Tada sam pobjegla.Rasplakala se u liftu kao nikada,stisnula stop i nije me bilo briga tko čeka.U tih 5 min. U mojoj glavi se sve izvrtilo i izašla sam iz lifta kao nova ja.Opet plačem ali oprostite,tu scenu s djevojčicom nikad neću zaboraviti.Nikad.
Ne znam da li je to jadno nevino dijete još živo al mene je spasilo.Nova ja,s još jednakim problemima i suzama ali svijesna svog stanja i s nadom u prelijepo sutra,bez ružnih pomisli i svođenjem krivnje na sebe.Od tog dana i sljedećeg ljeta ja sam napokon mogla reći da sam sretna.U dvije godine sam postala snažnija,počela sam voljeti i hvala trojici skoro pa muškaraca koji me se često sjete,kažu sva 3 još i vole (ok,jedan od njih mi je trenutno sve na svijetu i nema te riječi kojom bi opisala svoju drugu bolju polovicu ) ali voljeti s 17,18,19 možda nije za cijeli život!Imali smo svoje lijepe trenutke,oni su me promjenili,svaki je imao svoj način pristupa i svoje vrline i mane i na svemu sam ih zahvalna.Sitnice i velike stvari na policama i sjećanja su memorirana zauvijek.Znala sam griješiti i bila sam svjesna toga vračajući se u „staru fazu“ i svoj kut al uvijek kada sam rekla žao mi je to sam i mislila!
Prijatelji su također bili izvor uspjeha,i još dan danas me nasmijavaju svojim filozofijama u objašnjenju mene same ,a majka...Još uvijek me „muči“ i još se nije promjenila ( i teško da hoće),i još uvijek ponavlja kako nemam emocija i ljubavi prema drugima te da je ne volim zbog njenih njoj neshvatljivih grešaka,ali eto...volim ju,i svjesna sam njene velike brige,i znam da je sama i da nije lako,i da ćemo još puno toga proć ali imam vjeru u uspjeh.Ako sam prebrodila ono (kao i one dvije žene u emisiji) mogu i sve ostalo.
Dolje sam skinula simptome,pa ako se netko nađe u tome...krenite od umjetnosti:crtanja,glazbe,slikanja,bilo čega,to je najbolji početak...zatim tražite i djelite ljubav...il ako nema spasa pokupujte slatkiše,smognite hrabrosti otvoriti vrata iza kojih se krije stvarni pakao i unesite radosti u njihov svijet...bit ćete zahvalni sebi i njima...DRŽIM FIGE!