....sto morem svoje njeznosti moju tugu u osmijeh pretvaras.... i vracas izgubljenu nadu sa malo rijeci i puno ljubavi...i cinis me sretnom ....tonem ti u dusu i citam, slovima meksim od svile...veceras pozeljeh da si moj...ma nije te bilo dugo,znas, prosao je trenutak....kao vjecnost..dovaoljan razlog da otvorimo vino....jer i ja sam bas kao i ti u svome srcu cuvala tisinu...citavo ovo vrijeme....a sjecam se .. pamtim...ispisane redove nase...bez nekog posebnog razloga,jer nama je od ljubavi dano...da dijelimo rijeci...iste snove...da se volimo tajno.....u tom svijetu u kojem rijetko ostajemo sami...jedno drugom do kraja nismo sudjeni...a ipak...volimo se...izmedju sunca i mjeseca....trenutak je kad osjetis drhtaj...dodir poljupca...kad zatreperis ljubavlju svojom...i samo mi nakon dugo vremena...zastani na tren i poslusaj ljubav...ovu melodiju sjetnu...prelijeva se u boji tvojih ociju...ne zuri se ,vrijeme ionako prebrzo leti...razmaknut cu ti kosu,sapnuti...nemoj da se zuris...sada je najljepse...osjeti,smiraj bez vjetra...niko nam nemoze uzeti ljubav.....sve sto govoris pogledom,vraca u prosle dane...gdje te volim...gdje te slusam...i tako svaki put kad ostanemo sami...pokazi mi stazu...ne zaboravi...tvoja sam....poljubac...ljubav skrivena u srcu...jedan san....ako te sutra budem drzala za ruku...zauvijek povezani...daleko i blizu...ostajemo bliski...izgubljeni...u svijetu samoce...ljubim te,u postelji od svile poljupcima spoznajem odgovore...i krijem istinu...jer ni nocas,ako zbrojim prosle dane...necu ti priznati...koliko nedostajes...na mjestu gdje nebo zemlju ljubi...zabiljezen trenutak..koliko te volim...istinom...
Post je objavljen 28.06.2008. u 21:35 sati.