jeli moguce?
danas je taj dan kad sam shvatila koliko su mi neke osobe znacile
tj. znace...a vidim da ja njima nisam ni najmanja mrva u zivotu...
sada vise nije ni bitno, jer nitko ne gleda to sto ja osjecam...
svi oce po svom
a ja sam se zaglavila u sredini...a nide me nema...
mislila sam da cu zaliti za nekim (losim) stvarima, ali sam skontala
da su mi upravo takve (lose) stvari pokazale kakve su odredene osobe...
i ispalo je nesto neodredeno
a opet je nesigurnost jedna od najvecih mana...
koliko dugo gradimo samopouzdanje
i neko ti ga srusi u samo nekoliko rijeci, ipak rijeci nikad nemogu prestati boljeti...
puno mi je toga u glavi a sto god recem...ili me ne slusaju
ili ne zele cuti...
svak je zaokupljen necim svojim...i who cares za ostale?!?
ne kontam, ali samo znam da treba promisliti prije nego odlucimo i najmanje odluke...
jer je sve bitno...a kad vas(nas) vec drugi ne stavljaju na prvo mjesto...
treba postaviti sebe!
zasto bi se ja brinula za neciju srecu ko mi okrene glavu na putu?
ono helloooo!!!
vise ne zelim, a one stvari koje nam se u trenutku cine najbolje rijesenje samo da se rijesimo problema...tzv. >problema<
na kraju ispadne da su svi sretni but me...
kad god tako odlucujem, zato vise ne zelim...
i necu, zasto bi?
nisam sebicna - ako pogledam svoju srecu kad je vec niko drugi ne gleda,
svima nama trebaju dani da isplacemo sve suze koje krijemo,
ali zasto bi ih drugi gledali...zasto ne bi drugima koji nas zele vijeti nesretnima
pokazali jedan osmijeh...onako u inat!
*kes* *kes*
Post je objavljen 21.06.2008. u 00:50 sati.