Htjela sam nešto napisati, no, misli lebde,negdje u visinama još uvijek noći.
Ili dana koji polako dolazi i donosi svoju bjelinu.U isčekivanju dana , lebdim između noći i dana, sna i jave, negdje visoko, visoko u ljepotama ili tuzi samoće.Opet dvojba, ljepotama ili tuzi osamljenosti.A navikla sam i prihvatila, makoliko izvanjski gledano bilo tužno.I doista, tužno je.
Osjećam se osamljeno iako ponekad i u društvu nekoga tko bi trebao ispunjavati moju puninu duše.A ja , dali bježim, bježim od sebe, stvarnosti ili
sam podsvjesno osviještena i podsvjesno prihvaćam život samoće,a razum mi ,doduše sve rjeđe i rjeđe govori,zašto samoća.
ovog trena osjećam samoću, samoću kao ljepotu.Iako u njoj treba doista tražiti ljepotu,ako je i ima u tankom nitima svilenim je, jedva vidljivim, gotovo
neprimije.
Post je objavljen 20.06.2008. u 03:45 sati.