Citat iz prethodnog posta... u napadu teskobe, praznine, sećanja, zaborava... glavni junak se hvata za glavu, misli da hoće da se rasprsne.
Poznat mi je taj osećaj, samo što mene fizički hvata negde ispod grudne kosti, tamo je ogromna rupa i sve sve sve hoće da se uruši u nju. Plašim se takvih trenutaka, ne želim da budem sam kad se dese, ne želim da je noć i da sam sam u stanu.
Čudno je kako se i ljubav i beznađe reflektuju na istom mestu, po vertikali ispod grudne kosti.
* * *
Dok je pričao između pesama, Nick Cave je glasom i nastupom izgledao sasvim drugačije od onog što sam zamišljao. Kakav mu je glas bio, a šta sam zamišljao, nema više šanse da se setim.
* * *
Svih ovih prolećnih dana ne pratim politiku. U stvari pratim, kao svako političko biće, ali onako usput. Ne nerviram se. Jedino osećam gađenje, pravo gađenje, toliko da ne pratim vesti na tv-u, ovlaš čitam novine, ne pratim forume, mnogo ređe i nevoljnije odlazim na vesti na sajtu b92.
Nisam u fazonu da kažem da je svejedno, ni da su svi isti, ni da bih glasao za radikale iz inata. Jednostavno mi se sve gadi.
Jedina stvar koja me je prijatno iznenadila je što su moji prijatelji sa sela na vrhu brda glasali isto kao i ja.
* * *
Kada je toplo, kiša uopšte nije smetnja.
U šumi je čak sparno, kao u tropima.
Ni noću nije hladno.
* * *
Prijalo je biti u brdima proteklog vikenda. Možda odem ponovo narednog vikenda. Možda se konačno odvažim da odem sam. Bez ikoga ko bi me spašavao od ponora ispod grudne kosti.
* * *