mala,
i svemir je morao
eksplodirati
prije nego što se
paramparče njega
moglo zaustaviti
u padu
za tebe da imaš gdje stajati,
hodati uzbrdo i
slušati ovu pjesmu,
i tako i sada,
može li sjeme razdora
poroditi raspršeno cvijeće
u livadu
koja se po divljini prepoznaje?
ako sklopiš oči
svjetla ulica
prestat će vrištati plamen
tebi
u očima zjenice kao svemir
velike
bit će fusnote
za ove bezimene emocije,
usamljenost
kojoj ne možeš praviti društvo
namočena u tintu
kaplje bezvučno
ovdje,
mala,
o tome se ne može napisati
pjesma,
koliko si sebično čuvala
ove suze
za nekog drugoga,
a vidi te...