Nisam mogla otvoriti oči, kao da ih netko zalijepio selotejpom. Osjećala sam bol u vratu.
~ Što mi se dogodilo? Gdje sam? Tko sam? ~
Osjetila sam nečiju ruku na čelu. Maknula sam ju. Činilo se kao da mi se samo ruka može micati.
- Budna je! - čula sam poznat, ali opet nepoznat glas
Čula sam ubrzane korake. Opet mi je netko stavio ruku na čelo.
~ Pa prestanite mi više pipati čelo! ~
Htjela sam reći ali nisam mogla.
- Može se kretati, zašto ne govori? - opet je rekao taj isti glas
- Možda je oglušila! Kao u onoj seriji kada... - nečiji dnježni i bezazleni glas je rekao
- Dobro, shvatili smo Luna. - grubi glas je prekinuo
~ Tko su ti ljudi? Tko sam ja? Zašto ne mogu pričati ni otvoriti oči? ~
- Možda je ovo kao kad je Snjeguljica bila u lijesu pa nije se nije mogla probuditi pa sada treba doći neki princ i poljubiti je i svi ćemo živjeti sretno! - rekao je isto onaj blesavi i bezbrižan glas
- Sigurna sam da nije tako. - pojavio se sasvim novi glas - Tu nema dovoljno zgodnih, pa osim jednog.
- Reno, moramo si naći novo društvo. - rekao je onaj grublji glas
- HOĆETE li više svi ušutjeti?! Andrea tu leži polumrtva, ne može ni pričati a vi se tu zezate! - bio je to onaj prvi glas
- Oho! Otkad tebe briga Cloud. Mislio sam da bi ju radije ubio nego rekao tak' šta. - pojavio se novi glas
~ Pa koliko ih ima? K'o pola Kine! ~
- Šutite. Nemojte ga ometati.. usredotočio se na viši cilj. - netko se očito zezao
Konačno sam smogla dovoljno snage da otvorim oči, a da sam osjećala noge pobjegla bih glavom bez obzira što dalje od ovih...ovih..tu!
- I oči su otvorene! - rekao je lik s crvenom kosom
Ubrzo sam shvatila da mogu i pričati.
- Tko ste vi? - odmah sam pitala
Nikada u životu nisam vidjela ove ljude. Imala sam život, jel tako? Tu je bio muškarac ( valjda je bio muškarac ) crvene kose koji je izgledao zaigrano, kao dijete. Onda je tu bio jedan s crnom kosom, koji je izgledao simpatično, jedan s plavosmeđom kosom i jedan s plavom koji je sjedio do mene. Bio je sladak, valjda. Tu su bile još i četiri djevojke. Jedna koja je izgledala opasno, jedna s Nesquickom u ruci, jedna s knjigom u ruci i jedna koja se činila sasvim bezbrižno i kao da živi u svom svijetu.
- Ne znaš tko smo mi? - rekla je ona s Nesquickom
- Ne. - odmahnula sam glavom
Svu su se samo pogledali. Ona opasnog izgleda mi je prišla i opalila me po glavi.
- Čemu to?! - vrisnula sam
- Ček, nisi se sjetila?! - pogledala me s nevjericom
- Ne!!!
- Pali kod Rena kad se napije. Sorry zbog toga onda.
Onaj crveni se nasmijao, vjerojatno je to bio Reno.
- Baš se ničega ne sjećaš? - pitao je plavi
- Sjećam se... vatre.
- Vatre?!
Sjećam se... pala sam.. u vatru... osjetila sam bol... kao dami nešto para dušu, krade osjećaje, uzima što volim... izgorjela sam iznutra... i onda je sve postalo crno....
- Ovo je ozbiljno. - rekao je plavi
- Misliš? - pitala je ona koja je izgledala bezbrižno
- Trebali bismo se dogovoriti o tome kako ćemo i što ćemo. - rekla je opasna
Svi su kimnuli glavom u znag slaganja te napustili sobu ostavivši mene, zbunjenu. Čula se samo tišina i nježni koraci. Okrenula sam se. Bio je to...
- VUK?!
Pomalo se uplašio, ali mi je svejedno prišao. Pružila sam ruku, pokušavši ne bojati se. Stavio je svoju njušku u moj dlan. Sjetila sam se.
- Blacky. - potapšala sam ga po glavi
Sjećanja su navrla.
Hodali smo uz plažu... sunce, toplina, vjetar, poslijepodne... Blacky hoda uz mene... najednom bol... parajuća bol... padam... osjećam nešto na vratu... vatra... sve je crno...
--U međuvremenu, razgovor--
- Ima li itko ikakve ideje što se dogodilo? - pitao je Cloud pomalo zabrinuto
- Otkad se ti brineš za nju? - čudio se Zack
- Tu se sada ne radi o meni! - prasnuo je
- Smirite se! Lex i Katarina su je našli, neka nam opišu. - smirivala je Aicha
- Pa.. - negodovala je Katarina
- Bila je kao leš, ležala. Prišle smo. Istina, bila je kao leš, pa,ali je bolje je mirisala. - dopunila je Lex
- Ovo nikamo ne vodi, a to znam čak i ja! - izjavila je Luna
- Ovo nije došlo samo od sebe, siguran sam. - umiješao se Mato
- Također, nešto ili netko... Ne znam. - stao je Cloud te se zapiljio u pod
Svi su ušutjeli.
- Cloud je u pravu, ne znamo. Mislim, što znamo o njoj? Da voli biti sama i da ju vole vukovi. Tko ju od vas zna malo bolje? - uzrujala se Aicha
Svi su šutjeli.
- Mislim da ovo možemo rješiti na samo jedan način. - nastavila je - Moramo se potruditi da ju sjetimo, natjerati ju da nam se otvori. To je jedini način.
Svi su kimnuli.
- A što ako ne bude išlo? Ako pobjegne? - pitao je Reno
- Morat' ćemo je vezati ili nešto! Sasvim sam siguran da nam nešto prešućuje.
- Dakle, želimo li pomoći?! - rekla je Aicha puna samopouzdanja
- DA! - rekli su u isti glas
- Wow, zvučimo kao vojnici. - zamislila se Lex
- Znači dobro utječem na vas. - nasmiješila se Aicha
- Idemo sada po nju, ali nemojte ju uznemiravati. Pogotovo ti Cloud. Sumnjam da sjećanja na vaše " prijateljstvo " - rukama je Zack pokazao navodnike - Želiš probuditi?
- Nemojmo svi ić'. - rekla je Katarina - Čitala sam da ako uznemiravate osobu s gubitkom pamćenja da postoji šansa da se više nikad ne sjeti.
- Hvala Ejnštajn. - namrgodio se Zack
- Kaže se Ainstein. - izbeljila mu se Katarina
Aicha se samo opalila po čelu. Sigurno je mislila " S kim se ja to družim?! "
- Idemo Cloud i ja. - rekla je te povukla Clouda sa sobom
--- Natrag u sobi ---
Blacky je najednom ustukao pri ulasku plavog i opasne u sobu.
- Ovaj, ja bih htjela ići kući. - rekla sam
- Ovo je tvoja kuća. Usput ja sam Aicha, a ovo je Cloud. - rekla je opasna tj. Aicha
- Ovo? Moja? Nemoguće, ja sigurno nisam bogata.
- Jesi, molim te probaj se sjetiti! - rekao je plavi tj. Cloud
- Ne mogu. - rekla sam
- Probaj. - nastavio je
- Ne mogu.
- Molim te probaj još jednom.
- Ne mogu se sjetiti! Zar ti nije jasno?! Pustite me na miru. Oboje! - nešto je u meni puklo
Aicha ga je pogodila zašto-tako-navaljuješ pogledom. On joj je uzvratio morao-sam-probati pogledom.
- Slušaj, pomoći ćemo ti sjetiti se, ok? - rekla je Aicha
Sad sam se već smirila.
- Ovo je tvoja soba. Sad je već ponoć i predlažem ti da se odmoriš. Sutra počinjemo sa prisjećanjem, ok? - rekla je i pružila ruku - Ali moraš nam vjerovati.
- Ja... - dvoumila sam se
Prihvatila sam ruku. Nisam baš ni imala izbora. Najednom me nešto zapeklo na vratu. Prešla sam prstima preko toga. Kao udubina.
Malo dijete, plače. Žena se nadvija nad njega.
- Malo će boljeti, ali obećajem ti... jednog dana ćemo se ponovo sresti.
Dijete je prestalo plakati. Žena je ubola dijete i zarezala nešto na njegovom vratu.
- Vidiš da ne boli. I nikada se nemoj bojati probuditi vatru u sebi. - rekla je i pomilovala dijete
Mjesečina... noć...žena polako hoda ulicom... ostavlja dijete na nečijem pragu... baca posljednji pogled... i nestaje..
Sjetila sam se toga u sekundi. Najednom sam se osjećala napušteno. Nisam htjela ostati sama.
- Mi sad idemo. Ti idi spavati, svi trebamo odmora, ako se mene pita. - Aicha je opet progovorila
- Ne želim ostati sama! - ispalila sam kao iz topa
Ovo dvoje su se samo pogledali. Aicha je Cloudu kimnula glavom i nešto šapnula. Ona je izašla, a on ostao.
~ Nisam htjela da on ostane! ~
Smjestio se na kauč u kutu sobe.
- Znaš nas dvoje se mrzimo, tj. smo se mrzili. -rekao je
- Ovaj... - nisam znala što reći, kada se nisam sjećala toga
- Uvijek si govorila ' ovaj ' kada nisi znala što reći. Želiš li znati kakva si bila? - najednom je promijenio ton glasa
Ustao se i sjeo na krevet kraj mene. Kimnula sam glavom. Shvatila sam da bi mi rekao i ovako i onako.
- Bila si sarkastična, pesimitična, neopisivo tvrdoglava, voljela si biti sama, imala si sve i nisi to cjenila, bila si bezobrazna i antisocijalna, stalno si se svađala sa mnom i.. - prekinula sam ga opalivši mu šamar
Pogledao me svojim divnim plavim očima, kao da je znao da je to zaslužio.
- Šuti! - suza mi je kliznula iz oka
Na trenutak smo se samo gledali u oči... nisam ni znala koje su boje moje oči, ali bila sam sigurna da su njegove oči najljepše na cijelom planetu. Zaklopila sam oči i pokušala se sjetiti, pokušati učiniti da ovo nestane. Sljedeće što sam osjetila je par toplih usana na mojima. Pokušala sam se opirati, ali... nisam mogla. Bilo je kao ostvarenje sna za kojeg nisam ni znala. Nisam htjela da taj trenutak završi.
- Cloud rekla sam ti već da me zanima što imaš za reći! Ne želim tebe i Rena u kući! - vikala sam na njega... da bila sam to ja...
- Nemamo dom! - branio se Reno
- Baš me briga, ne zanima me!
- Kako možeš biti tako hladna? - pitao je Cloudom s daškom gadljivosti
- Gledaj me!
Svejedno su se uselili... sad to nije ni važno..
Više nisam osjećala te tople usne. Otvorila sam oči. Cloud je još uvijek bio tu, rumen.
- Bila sam odvratna osoba, zar ne? Svi su me mrzili. - suze su samo krenule
- Nisi... samo... - rekao je i obgrlio me svojim snažnim rukama dok sam ga ja uhvatila za vestu i brisala suze u nju
Bila sam tako umorna... san mi je sam došao na oči... san koji je obrisao suze... htjela sam biti u njegovom zagrljaju zauvijek... ali sam znala da ne mogu...
Post je objavljen 27.05.2008. u 14:11 sati.