Nakon nedjeljnog ručka mužić i ja obično idemo malo prileć. Tako je bilo i jučer. Ručak lagani: pileća juhica s knedlicama, rižoto od daganja i salata od mošuna. Stari (svekar) i ja smo jeli rižoto, a mužić mošune. Malo sam se ljutila kaj mi se integralna riža nije omekšala nakon dva sata kuhanja i kaj mi se malo krumpir za mošune raskuhal, al je drugo bilo sve savršeno.
Prejeli smo se i otišli u naše carstvo, odnosno u naš dio stana koji se sastoji od dvije sobe – prve radione (koja je uvijek u neredu puna papira, opušaka i opiljaka, u kojoj se nalaze strojevi, tri radna stola, kompjuter, ormari, fotelja, sobni bicikil...) i druge spavače sobe u koju se ulazi iz radione (u njoj je veliki bračni krevet, element s televizorom, još jedna fotelja, tabure i daska za peglanje puna neopeglanog veša). Vrata između soba uvijek su otvorena, a ulazna vrata u radionu zatvorena.
Legnemo se u polumraku sobe, približimo jedno drugome i počnemo se maziti. Puni energije od dobrog jela prionemo na slatke bračne dužnosti. U žaru borbe, od ljepote, počela sam vikat. Kad, najednom, TRAS!!!
- Kaj je to palo? – zastanem i osluškujem.
- Pojma nemam. Možda je susedu ispod nas opal luster. – veli mužić i nastavi dalje radit "smiješne" pokrete.
Kad smo svršili...s igrom nabrzinu se obučem i idem izvidit o čemu se radi. Ne vidim ništa. Sve je na svom mjestu u radioni. Sve je na svom mjestu u hodniku. Sve je na svom mjestu u kuhinji...Kuhinjski sat pokazivao je dva i deset, a u hodniku su bile od staroga papuče. Znači, otišel se van prošetat. U povratku se popišam. Nabrzinu se skinem i vratim u krevet na drugu rundu.
- Ne vidim ništa da je palo. – izvjestim mužića, al ne mari što pričam. Već je rukice uposlio na pravim mjestima, tak da i ja uskoro zaboravljam na čudnovati TRAS.
U tri sata se opet obučem. Odem u kuhinju i navalim na čokoladu, kikiriki i slane perece. Trebam malo energije. Žderem i listam novine. Mužić je iscrpljen zaspal. Kad u kuhinju dolazi stari i sa vrata me potapša po ramenu.
- A tu si? – veli.
Kraičkom oka vidim da se smije od uha do uha. Ne kužim još ništa.
- Bio sam vani prošetat oko jedan. – dodaje i ode.
Sad znam da laže jer papuče su bile u hodniku oko dva, a on nikada nije vani duže od dvadeset minuta.
Osjetim kak mi obrazi gore jer sam shvatila kaj je bilo. Stari je išel van i htjel nam je to reći. Otvoril je vrata od radione i čul me kak vičem. Zbunjen je natraške išel iz sobe van i zakačil stolac kaj stoji u hodniku koji je opal. Od tuda taj TRAS...
Post je objavljen 19.05.2008. u 12:03 sati.