Popularna kultura, u suvremenom smislu, nastajala je usporedno
s formiranjem mladenačkih glazbenih supkulturnih stilova,
najprije u SAD-u, a zatim i u ostalim otvorenijim dru-
štvima. Razvoj supkultura omogućio je formiranje individualnog
i grupnog identiteta naspram dominantne kulture. Supkulture
su stvorile svoje vlastite norme, način ponašanja, glazbu,
ples, estetiku. Pojavu tih specifičnih oblika izražavanja
kao oblika vlastite posebnosti omogućile su najvažnije dru-
štvene promjene koje su se počele događati neposredno nakon
Drugoga svjetskog rata. To se posebno odnosilo na sve
veću socijalizaciju kapitalističkoga društva, znanstveno-tehničke
revolucije i jačanje države socijalnoga blagostanja. Do-
šlo je do ključnih promjena u sustavu obrazovanja uvođenjem
obaveze završavanja srednje škole kao nužnog uvjeta
za zasnivanje radnog odnosa. Rezultat ekspanzije visokoga
školstva bio je produžavanje omladinskoga statusa za većinu
mladih ljudi. Pojava mass-medija i sve razgranatije industrije
zabave kao logične posljedice omogućili su stvaranje masovne
kulture, segmenti koje postaju glavna preokupacija mladih
u oblikovanju slobodnoga vremena. Sve veća diskrepancija
između elitne i narodne kulture, gdje prva postaje zatvorena,
a druga odumire pod utjecajem novoga urbanog načina
života, uvjetuje potragu za novim obrascima razmišljanja i
djelovanja (Juvančić, 1997.).
Iako supkulture općenito nisu nužno određene isklju-
čivo glazbenim stilom koji se preferira, upravo se glazbene
supkulture najčešće shvaćaju kao sinonim za supkulture uop-
će i označuju novi svjetonazor mladih te promjene njihova
društvenoga položaja i uloge (Juvančić, 1997.).
Popularna glazba, a posebno rock and roll, na čijim se
temeljima kasnije razvija niz glazbenih pravaca i stilova, postali
su medij kojim se prenose i stvaraju nova kulturna zna-
čenja i simboli, rastvaraju stara pravila i formiraju nove kon-
vencije. Naraštaj koji je odrastao uz rock and roll dobio je priliku
kroz novi medij izraziti sve ono što ga opterećuje i okupira.
Nosioci tih novih kulturnih stremljenja, neraskidivih s
glazbom, činili su difuznu grupu iz različitih građanskih slojeva
i dobnih skupina, no mladi su ljudi ipak prevladavali.
Poglavito kroz glazbu, oni su izražavali nesnošljivost prema
konvencionalnom građanskom načinu života, bili su u opoziciji
prema svakoj normi te su ekstravagantnim načinima izraza
skretali pozornost na sebe. Eksperimentiralo se novim
formama i idejama kao kritikom rutine. Ono što je određivalo
tu kulturu mladih bilo je zajedničko iskustvo koje je stvorilo
zajednički problem i različita rješenja (Juvančić, 1997.).
Vrijednosti su zajedničke jer su i iskustva zajednička, a
glazba kao središnji dio društvenoga sustava mladih bila je
simbol njihova povezivanja i niza međusobno povezanih vrijednosti.
Glazba je važna jer je sredstvo kojim grupa definira
sebe i svoj odnos prema ostatku svijeta (Frith, 1987.).
Postupno prilagođavanje, a i ublažavanje novih radikalnih
kulturnih tendencija, dovelo je s vremenom do omasovljivanja
i općega prihvaćanja novoga vrijednosnog sustava,
koji će postati dominantan oblik ponašanja i življenja (i to ne
samo za mlade koji su u početku bili glavni nosioci promjena).
Daljnji razvoj popularne glazbe kreće se prema pluralizaciji
i spajanju svih stilova koji su nastajali uz rock. Glazba je
postupno izgubila ideološku pozadinu i značenja koja je nekad
nosila te postala pretežno zabavnoga karaktera, a rock
and roll je izgubio svoje počasno mjesto i izjednačio se s drugim
glazbenim stilovima. Bez obzira na pokušaj da se punk
proglasi novom glazbom sedamdesetih godina 20. st. koja
odražava svijet i raspoloženja mladih, opravdana je sumnja u
autentičnost njegove socijalne pozadine, misli B. Miloš. Svoju
tvrdnju potkrepljuje i analizama S. Fritha, koji smatra da se
punk nemože smatrati glazbom radničke klase i istinskim odrazom
proleterske spontanosti. Po njegovu mišljenju punk
nije proizvod radničke klase, nego samo glazbena vrsta koja
je svoju tematiku crpila iz njezine besperspektivnosti, očaja i
dosade (Frith, 1988.). Oni su igrali ulogu anarhista, ali nezadovoljstvo
postojećim bilo je afektirano (Milo{, 2002.).
Potkraj sedamdesetih godina 20. stoljeća, kada počinje
nova faza popularne glazbe, ona gubi svoje središnje mjesto
nosioca popularne kulture i izjednačava se s ostalim popularnim
umjetnostima, kao što su npr. film i moda, a time se
sustav vrijednosti u popularnoj kulturi stubokom mijenja.
Kako su radikalne, avangardne ideje i pokreti izgubili na
intenzitetu i važnosti i više se nisu posebno isticali kao sredi-
šnji čimbenici kulturnih promjena, njihovi nosioci ubrzo su se
stopili s umjerenijom i pasivnijom "šutljivom večinom" (Ju-
vančić, 1997.).
Ta "šutljiva većina" uvijek je kaskala za "supkulturnom
elitom" i nikad nije aktivno sudjelovala u formiranju novih
kulturnih svjetonazora koji su gradili popularnu kulturu.
Njihov konformizam i kompromisni stavovi očitovali su
se i u glazbeno-estetskim preferencijama, koje su bile orijentirane
uglavnom na masovne i komercijalne stilske varijante
bliske lakoj zabavnoj glazbi. Masovno kupovanje i sve veća
potrošnja upravo toga tipa glazbene produkcije, sad potpuno
oslobođene ideološke pozadine i progresivne estetske forme,
postupno su doveli do potpunoga prevladavanja tržišnih zakona
u razvoju popularne glazbe i popularne kulture uopće.
Glazba postaje još samo jedan u nizu robnih proizvoda
zabavne industrije koji teče k ujednačavanju i spajanju, a
ujednačavanja unutar glazbe uglavnom su brisala razlike između
zabavne, s jedne, i angažirane glazbe, s druge strane.
Glazba gubi svoj inovativno-estetski i svjetonazorni orijentir
i sve manje teži standardima visoke kulture, a na općem
kulturnom planu promjene se iskazuju padom utjecaja glazbe
na popularnu kulturu.
Međutim, bez obzira na gubitak mitskoga statusa, popularna
glazba i dalje ima važnu ulogu u razvoju popularne kulture
i umjetnosti.
Premda je uglavnom tržišno uvjetovana i svedena na "bezvrijedni
kulturološki ritual" (Juvančić, 1997., 104), popularna
glazba i dalje pronalazi načine da bude poticaj i izvor osmi-
šljenoga i kvalitetnoga sustava vrijednosti, kreativnosti i kritičke
estetičke prosudbe. Manji, ali ne i nezamjetan, dio te goleme
glazbene produkcije odnosi se na glazbena djela neupitne
estetske i kulturne vrijednosti, koja su rezultat ozbiljnoga
umjetničkog rada glazbenika različitih stilova popularne
glazbe. To su skladatelji i izvođači nerijetko klasičnoga glazbenog
obrazovanja koji svojim radom predstavljaju težnju
prema visokim glazbenim kriterijima, neovisnim o tržišnim
standardima. Kao i visoka kultura, njihova djela propituju
postojeće društvene i estetske kriterije.
Prenosimo: Hrčak
U nastavcima, radi bolje preglednosti, prenosimo znanstveni rad:O KULTURNOJ KRITICI POPULARNE GLAZBE
Autor:
Rašeljka KRNIĆ
Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb
E-mail: Rašeljka.Krnic@pilar.hr
Post je objavljen 18.04.2008. u 07:00 sati.