Sunce polako iza brijega se skriva,
A ja na mjestu sjedim nijemo,
Na mjestu gdje nismo bili
Formalno jedno, već smo bili
Onako kako se jednom bude jedno…
Žudim za dodirima onim.
Za plavim nebom sa bezbroj i jednom zvijezdom.
Žudim za zagrljajem tvojim,
Ispod površine mora,
Gdje se samo morska bića
Vole.
Žudnja… prokleta varalica…
Neprestano odvlači mi misli
Od onoga što imam.
Volim je.
Volim tu žudnju zbog koje
Pisati mogu o njemu, o njima…
O nama….
Zbog koje ponekad ne znam
Da li dobro sam.
Zbog koje se nesvjesno upitam;
Da li sunce i dalje sjaji kao onda
Kada nam je zarilo lica?
Da li je nebo i dalje obgrljeno sa
Bezbroj i dvije zvijezde?
Da li će itko ikada pronaći
Peškir na dnu mirne, ali opet uzburkane rijeke
Što more naglo prekida?
Hoću li imati hrabrosti
Reći mu što se sa mnom zbiva?
Imati ću hrabrosti….
Znam da hoću….
Želim uvijek ispočetka proživjeti
Taj osjećaj, tu ljubav koja nas čini sretnima.
Koja se osjeća u ptici, u kamenu što nijemo sjedi,
U jednoj plavoj deki na obali mora što leži…
I čeka… čeka naša tijela da se stisnu na
Olujnoj buri što se sprema….
P.S.
ovo je samo za moju malu djevojčicu koja je sigurno skužila o čemu se radi. Pa da ne bi slučajno pomislila da zaboravljam na one lijepe dane o kojima pričamo satima…. Djevojčice, sigurna sam u jedno: NIKADA NITKO NEĆE PRONAĆI ONAJ PEŠKIR NA DNU RIJEKE!!!! NITI ĆE ITKO IZBROJATI BEZBROJ I DVIJE ZVIJZDE NA NEBU!!!
Post je objavljen 14.04.2008. u 09:58 sati.