U današnjem broju novina „24 sata“, na 86. i 87. strani objavljen je ne tako loš tekst, ali pod strašnim i opasnim naslovom.
Nadam se da naslov nisu izrekli stručnjaci s Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba, a na koje se novinar poziva..... već da je on nesavjesna omaška neopreznog novinara.
Naslov glasi:
„Bez krivnje pročitajte dječje dopisivanje“
U tekstu se obrađuju opasnosti s kojima se djeca susreću u virtualnom svijetu... kako na net-u, tako i u dopisivanju sa svojim prijateljima na mobitel.
U tekstu je niz odličnih savjeta o tome da treba razgovarati s djecom, pripremiti ih za virtualni svijet.... i nigdje se ne spominje njuškanje po njihovim osobnim porukama... pa se ja i dalje nadam da psiholozi nisu ti koji nam to savjetuju.
Živimo u svijetu gdje nas video kamere snimaju na ulici, u trgovinama, na radnim mjestima. Poslodavac nas šalje na sistematske preglede i ima detaljan uvid u situaciju kakvi smo iznutra.
Za sve to postoje opravdanja... Sve to Veliki Brat čini radi naše sigurnosti i našeg zdravlja. No činjenica je da je jako malo vremena i jako malo prostora za našu privatnost. Kroz povijest smo se nagledali raznih zlostavljanja i kršenja ljudskih prava... a sve pod velikim parolama kako je to za naše dobro.
Pitam se....
Imaju li naša djeca pravo na svoju privatnost?
Imaju li pravo razgovarati sa svojim prijateljima bez našeg njuškanja?
Ima li pravo moji sinovi od 16 i 18 godina razgovarati sa svojim djevojkama na način koji nije namijenjen roditeljima za čitanje?
Imaju li se pravo ponekad prijateljima i požaliti na roditelje, a da mi to ne znamo?
Imaju li pravo biti blesavi i neformalni?
Imaju li pravo ponašati se sa svojim vršnjacima u skladu s njihovim godinama?
Imaju li pravo u odnosu s roditeljima imati teme o kojima razgovaraju s mamom, a druge o kojima raspravljaju s tatom... i pak treće koje su rezervirane samo za prijatelje ili prve ljubavi?
Imaju li pravo na svoje tajne?
Stvaramo li mi Big Brother emisijama i ovakvim naslovima u novinama generaciju mesnatih robota koji će biti kontrolirani 24 sata? Stvaramo li roblje budućnosti?
Ne bi li nam psiholozi trebali savjetovati kako sa djecom treba provoditi više vremena i s njima što više razgovarati? Ne bi li nas trebali učiti tome da izgradimo sa djecom takav odnos da nam se sami povjere i požale kada imaju probleme, a ne da im mi nasilno i primitivno njuškamo po osobnom dopisivanju?
Kako ću odgojiti djecu koja jednog dana neće ženama njuškati po mobitelu, torbici i najintimnijem prostoru ako im vlastitim primjerom pokazujem drugačije?
Zar su moji roditelji bili loši roditelji jer su poštovali moju privatnost?
Ne! Zahvalna sam im do bola što su mi osigurali taj samo moj prostor... i što su me naučili da poštujem osobne prostore drugih ljudi.
Mislim da se ovdje opet radi o sebičnosti. Ljudi sve više trče za novcem i nemaju vremena za vlastitu djecu. Nemaju vremena za razgovore, izlete i sve ostalo što je djeci od roditelja potrebno. Puno je jednostavnije sjesti za računalo i pročitati što je to naše dijete pisalo tijekom dana, prelistati mu mobitel. Na taj način postajemo informirani o vlastitom djetetu.
Jedan moj prijatelj mi je nedavno objasnio da mu to omogućava da postane kvalitetniji roditelj jer mu olakšava da shvati što se dešava u njenoj glavi.
Pa zar je cilj da se nama kao roditeljima olakša? Nije li to sebično? Kad smo djecu stvarali nitko nam nije obećao da će biti lako? Imamo li prava kršiti temeljna ljudska prava da bi sebi olakšali? Roditeljstvo nije nimalo lak zadatak.
Situacija s mladima je škakljiva i traži hitne intervencije... no ako psiholozi i neki roditelji misle da će na ovaj način riješiti probleme mislim da su u opakoj zabludi.
Čitajući ovaj članak zapitala sam se: „Kako će izgledati generacije koje ćemo odgajati na ovakav način?“ I onda su mi pred očima iskrsli konkretni likovi....
U mom selu ima jedna mala trgovina. Jednom je moj muž kupovao uloške, a blagajnica ga je na sav glas pitala: „Žena vam ima mengu?“.... a u redu su svi uživali i smijali se duhovitosti. Jednom sam kupovala šunku, sir i Colu... a ona je ispalila: „Oppaaaa pravit će se pizza, dolaze li to gosti?“ Eto.... takvi primitivci nastaju takvim odgojem. Oni koji misle da na svakom koraku imaju pravo zadirati u tuđe živote, postavljati pitanja koja im prva padnu na pamet. Oni to ne rade jer su zli.... nego ih nije imao tko naučiti da je to nepristojno i da ne mogu sa svim ljudima koje sreću na cesti razgovarati na isti način. Nije ih imao tko naučiti da je u međuljudskim odnosima čitav spektar pravila ponašanja, a da ne spominjemo pravila kojih bi se trebali držati na svojim radnim mjestima, svi oni koji rade s ljudima No ja sam mislila da su to još zaostaci primitivnih ponašanja po selendrama... ali sada vidim da se tome teži. A sve mi se čini... da se to ne radi slučajno.
Blogeri, čitate li privatna dopisivanja svoje djece?
Ostavljate li svojoj djeci pravo na osobni prostor ili se trudite biti apsolutni gospodari njihovih života?
Za kraj ću vam pokazati jednu molitvu.... u kojoj dijete moli malo pažnje.... ali prave pažnje i ljubavi, a ne preko ekrana....
Ili će se djeca morati prilagođavati vremenu... pa će s nama komunicirati tako da nam ostavljaju svoja pitanja i misli na kompu ili mobitelu?
Molitva djeteta da bude televizor
Ti si tako dobar, Gospodine,
i štitiš svu djecu na zemlji;
za jednu te posebnu milost molim:
pretvori me u televizor
zato da bi se moji roditelji
brinuli za mene kao za njega,
kako bi s jednakim zanimanjem
gledali i mene kao i njega:
kao mama najdražu TV-priču
ili tata svoje dnevne vijesti.
Želio bih, Bože, da govorim
kao najavljivač programa:
kad on govori, cijela obitelj šuti,
svi ga žele čuti,
nitko ga ne prekida
i ne ušutkava.
Želio bih, Bože, na sebi
osjetiti onakvu brigu
kakvu moji roditelji pokazuju
kad televizor ne radi
jer hitno zovu majstora.
A ja bih želio biti televizorom
samo zato da postanem
najboljim prijateljem
svojim roditeljima
i njihovim glavnim junakom.
Molim te, Gospodine,
pretvori me u televizor
makar samo na jedan dan.
(nepoznati autor)
Post je objavljen 13.04.2008. u 11:09 sati.