Lipo li san danas prošla.
Sutra je vinčanje di je pozvana Mlađa sa Svojin i mi, nije od najbližih pa san se tila izvuć daron i ne otić.
E, da je bilo bit režiser !
Najprije je Mlađa izjavila da nema šoldi za dar, nek kupin i za nju.
Aj dobro, drugon se nisan ni nadala.
Kupila u metropoli, sinoć Moj i Mlađa odnili, doživili presing da moramo doć, obećali i šta ćeš sad.
Išla san povirit odijelo od Mog.
To je ono jedno odijelo šta prosječni muški kupu svake 3-4 godine za ić na vinčanja i sprovode.
Kravata u redu, košulju triba malo šunprešat, naškodila joj gužva u ormaru, gaće malo više, sako ka Bog.
Iza ručka namistila konja, s košuljon se nekako obračunala, došle gaće na red.
Ajme meni, ni sebi ni svon.
Šta nije bilo zgužvano ja san sredila, svaka nogavica ima po tri crte.
Došlo mi je skupit se u dućan kupit odijelo, al ne moš, em je ovo staro 6 miseci, em san na lovi tanka, iscrpili me razni događaji.
Ne smin javit materi da zovne i pošalje Silu jer mi se ne da po ure slušat kako san imala kad naučit peglat.
Ona voli držat govor i uvik zaboravi reć da ćaća cili život sam pegla svoje košulje i gaće.
Sitila se zvat upomoć kemijsku čistionu, mogu li mi oni ujutro ispeglat gaće.
Neće, da imaju puno posla, morala potegnit veze.
Jedva pristali.
Ujutro ću odnit gaće, sist baren uru na kavu poslušat jutarnje vijesti iz prve ruke, doć kući, nabacit teke zdravlja na facu i krenit.
U tri i po popodne valja bit prid katedralon, a poslin kako Bog da, a zna se, dat će baren do zore.
Post je objavljen 11.04.2008. u 22:05 sati.