odjednom
vidim Te u svemu
ne u stvarima samo beznačajnom ljupkošću zaogrnutima
pojednostavljenim do prepoznatljivosti
ne samo tamo gdje, očekivano, trebao bi biti
pa razočarenje me razdire kad ne nađem Te
ne samo tijelo razapeto u san na simbolu okačenom o zid moje sobe
kao svjedočanstvo, znamen, kao potvrda
više zbog drugih, nego zbog mene
ne samo ukras o mome vratu za podsjetnik i utjehu
vidim Te
odjednom - u svemu
u zvijezdi, vatri, u oblacima i cvijeću
čujem Te u vjetru, plaču, u smijehu
osjećam te u bolovima rađanja i spokoju umiranja
u kaosu ljepote i ljepoti kaosa
u svemu ćutim Tvoj dah i čujem Tvoju riječ
u svemu Ti jesi
s razlogom
mudrošću i ljubavlju ispunjen.
pa ma koliko puta izdala Te
kao Petar zanijekavši " ne poznajem ga"
i pognula glavu pred zlobnicima da ne vide Tvoj pečet na mom čelu
ma koliko puta zapitala se dijeliš li milosti i ljubavi
istom rukom i istom mjerom
srce moje osta otvoreno
a riječ Tvoja u očekivanju neizgovorena
svakodnevno još stojiš kao prosjak na uglu moje ulice
ruke ispružene za novčić
pogled
ili čak osmijeh
i ma koliko puta prošla pored Tebe ne osvrnuvši se
konačno Te, Bože moj, prepoznajem
i ovog sumornog kišnog dana
dok sive kiše plaču nad mojim gradom
na tren - Tvoje oči smiješe se s prozora
i zovu;
Izađi, oprat ću te
Ljubavlju
Kao nekad...
Post je objavljen 18.03.2008. u 16:29 sati.