Pregled posta

O plastičnim bocama i psima ubojicama

Kakve veze imaju plastične boce i psi ubojice? Nikakve, ili gotovo nikakve. No pas koji je u stanju ubiti drugoga psa sigurno bi bio raspoložen ugristi za osjetljive dijelove tijela i one naše sugrađane koji u želji da popune kućni budžet pažljivo i koncentrirano raznim oruđima pretražuju kontejnere za smeće i one za prikupljanje PET ambalaže i stakla, a ponekad su na meti i oni u koje se odlaže papir. No čini se da ovi posljednji više privlače piromaniji sklone duše kojima se mili zvuk vatrogasne sirene i miris pougljenjenog papira.

Pas ubojica već je treću godinu dio našeg kvartovskog folklora. Krupni rotvajler na duši ima dva psa i jednu mačku. Zapravo, ta inače lijepa životinja na duši nema ništa. Pas je pas i odgovornost je vlasnika da se pobrinu za svog psa, osobito ako je pasmine koja veličinom ili agresivnošću ugrožava druge. Pritom vlasniku ne možete ništa ako je vaš pas bio bez vodilice. U to su se uvjerili vlasnici sićušne stare čivave koja je rastrgana na njihove oči ispred obližnje zgrade. Poznavala sam psića i nadam se da mu je srce stalo od straha prije nego što su ga se dočepali strašni očnjaci. Na sudu nisu mogli ništa jer nikome nije bilo bitno što patuljastom četveronožnom djedici lajna uistinu nije bila potrebna. Čin nasilja mnogostruko većeg, jačeg i mlađeg nasilnika nije mogao biti pravno sankcioniran. To se dogodilo prije dvije ili više godina. U međuvremenu su vlasnici velikog psa uglavnom ipak držali na vodilici, dok sam ja za svaki slučaj šetala svoju kujicu s paprenim sprejem za tjeranje pasa namijenjenim isključivo tom divljaku ako mi se približi. Kad sam već pomislila da se sve to smirilo, dogodila se nova tragedija u psećoj zajednici našega kvarta. Smeđi čupavi psić koji je godinama trčećim korakom obilazio naselje pristojno se držeći na distanci ako ste mu rekli Fuj! ili ako je vaš pas usput zarežao na njega više nije među živima. Učinilo mi se da ga dugo nema, gledala sam kad bih se sjetila na mjestima koja je redovno obilazio neće li se odnekud pojaviti. Kad sam vidjela kako iz dvorišta koje je bilo njegov dom izlazi vlasnik s drugim, većim psom – ovaj put na uzici, pomislila sam da je uginuo od starosti, ta bio je vrlo marljiv i stalno u pokretu, bogato je proživio svoje pseće godine i ne bi me jako začudilo da ga je usred pomalo šepavog kasa izdalo srce ili da je mirno zaspao na svojoj prostirki i više se nije probudio. No kad smo se raspitali kod drugih vlasnika saznali smo strašnu i krvavu istinu. Psić je bio ubijen usred svog redovnog obilaska i to pred dječjim vrtićem koji se nalazi u blizini stana onog drugog, opasnog psa. Neću prepričavati detalje koje sam ipak čula iz treće ili četvrte ruke, no željela bih da se nađe netko i oduzme psa ljudima koji ga nisu u stanju obuzdati. Tko zna, možda pred tim istim vrtićem jednom umjesto psa napadne dijete. A ja razmišljam da kupim pravi suzavac. Samo i isključivo za njega. Ta što je malo starog papra takvoj grdosiji…

Većina pasa i njihovih vlasnika ipak su pristojni pa se nadam da kvartovski i sezonski sakupljači svega i svačega s njima nemaju problema. Osobito su mi dragi oni koje svakodnevno srećem kako prevoze vrećice pune plastičnih boca i ostalih drangulija na biciklima, u dječjim kolicima, čak i na kolicima iz samoposluživanja. Neki su mi već tako dobro poznati da se ponekad gotovo zabunim i pozdravim ih u prolazu, no nda u zadnji čas odustajem znajući da se moram držati obostranog prešutnog dogovora o neprepoznvanju. Njima ne bi bilo zgodno ljubazno nekoga pozdraviti na ulici ili razmijeniti nekoliko riječi a zatim se upustiti u prekapanje njegovog kućnog otpada. Ne, to nikako ne bi bilo dobro. Kao što ne bi bilo pristojno ponuditi im kovanicu koju čuvam u džepu za prilike kad naiđe netko tko prosi ili žica – ta nisu oni prosjaci, imaju svoje dostojanstvo, rade svojim rukama i uzdržavaju se onim što drugima ne treba. Nema nikakva zla u tome. Osim što bih im ja tako rado dala sve što im je potrebno kako to ne bi radili. Ne zato što bi mi smetali, jer ne smetaju mi. Nego zato što mi se čini da ljudi ipak ne bi trebali biti prisiljeni prekapati po kantama za smeće. Ali jesu i to je tragedija našeg društva. A rješenje se nigdje ne nazire. Naprotiv, umjesto da se barem pokuša naći rješenje i izlaz, na nivou grada je donesena odluka po kojoj će svatko tko kopa po kanti ili kontejneru za smeće moći biti istoga časa kažnjen s tristo kuna globe. Tristo kuna! Zašto? Zato što stanari često nisu u stanju izdvojiti koristan otpad iz smeća i naprosto ga bacaju u kontejner, za što njih nitko neće kazniti iako su stanari pa možda imaju čime platiti, a trebali bi i malo pripaziti. Kaznit će one koji pažljivije nego izgladnjeli psi i mačke kopaju po odbačenom, u nadi da će naći vrijednost kune ili dvije. Kaznit će one koji nemaju tih tristo kuna za globu. Možda će im priuštiti luksuz i zatvoriti ih na koji dan u toplu ćeliju gdje će se moći okupati i priuštiti si tri standardizirana i (navodno) pažljivo balansirana obroka o državnom trošku. To mi je palo na pamet dok sam ne vjerujući svojim ušima slušala vijest na Dnevniku.

Jasno mi je da gradska vlast ne želi razbacano smeće oko kontejnera i kanti, ne želi ga zapravo nitko, no pitam se koliko će se novca morati uložiti da se to provede. Kazne bi trebali na licu mjesta naplaćivati komunalni redari. Tko su famozni komunalni redari o kojima se priča na sve strane, a ja još nisam vidjela nijednog kako radi svoj odgovorni posao. Zapravo jesam, vidjela sam, ali ne u Zagrebu nego u malom gradu u kojem sam provela dio djetinjstva. Zato znam kako bi to moglo i trebalo izgledati. Ali ne znam hoće li se ikad moći provesti u ovom našem društvu, ovakvom kakvo je sad. Ne bi li komunalni redari trebali raditi još mnoge stvari, na primjer naplaćivati kazne neodgovornim vlasnicima pasa? Ne onima čiji su se psi istrgli iz ruke vlasniku i napali i razderali psa koji protivno propisima šeće bez uzice. Ne onima čiji se krupni pas raskrečio nasred travnjaka i mirno obavlja nuždu dok njihov jednako krupan vlasnik vodi važne razgovore mobitelom. Ma neee, tko bi se usudio dirnuti u takve! Mali psić koji poslušno kaska za starom vlasnicom ugodniji je i lakši zadatak za pametnog komunalnog redara. Jednako tako ne preporučuje se obratiti s visoka plećatom čovjeku srednjih godina koji velikom željeznom šipkom prekapa po kontejnerima i zatražiti od njega tristotinjak kuna. Mogao bi redar (kako to lijepo i uljuđeno zvuči) dobiti tom šipkom po glavi. Sićušna mršava bakica koja odlučno gura kolica natovarena svakakvim repromaterijalom čini se prikladnijom strankom za taj postupak. No i bakice ponekad viču i vrište i odlučno brane svoje dostojanstvo, ova moja poznanica upravo tako izgleda. Voljela bih vidjeti redara, komunalnog ili nekog drugog koji bi joj pokušao naplatiti tristo kuna. Ne bih mu bila u koži.

Nakon svega ovoga netko bi pomislio da volim nered, prljavštinu, klošare i prosjake, pse koji vrše nuždu gdje im padne na pamet i sve takve ružne stvari. Ne, ne volim. Volim ljude i pse. Željela bih da urednije žive i s manje problema. Da nitko ne skuplja otpad i ne prosi, da svi vlasnici paze na svoje pse i skupljaju njihov izmet kako bi i drugi ljudi voljeli pse ili ih barem ne bi mrzili i poprijeko gledali. Samo sam htjela reći da mislim da se stvari rješavaju s pogrešne strane. Zabrane i dozvole ničemu ne služe ako ne postoji konsenzus većine da se toga pridržava. Trebalo bi stvoriti zdravu atmosferu i raspoloženje u kojem bi kopanje po smeću uistinu bilo hir i bolestan ili kažnjiv čin. Dokle god znamo da je ono čin iz nužde, tko ga ima moć zabraniti. Administrativno da, ali uistinu takve stvari nikad ne zažive. Nitko neće moći platiti dovoljan broj komunalnih redara u ovakvoj situaciji kakva je sada. Osim ako možda dođe do spasonosnog rješenja i kao komunalne redare obrazuje i zaposli upravo te ljude koji sad ruju po kantama. To možda i nije loša ideja. A možemo i mi već sada ponešto učiniti kako bismo ublažili ovaj problem. Dovoljno bi bilo izdvojiti plastične boce veće od 2dl i staviti ih u posebnu vrećicu pored kontejnera ukoliko ih inače ne sakupljamo i nosimo u trgovine kako bismo došli do koje kune. Jednako možemo učiniti i sa staklenim bocama ili odjećom koju ne želimo dati nekoj od ustanova koje se bave njenim sakupljanjem. Sigurna sam da tako ostavljene stvari dolaze u prave ruke i da se ukupna količina kopanja po smeću na neki način smanjuje.

I za kraj – nisam željela stavljati kao ilustraciju razjapljene čeljusti nekog velikog srditog psa ili kontejner, pun ili prazan, a još manje ljude koji po njima kopaju. Danas je međunarodni Dan žena, 8. ožujka, pa premda se bliži kraju čestitam svima koji ga slave. Zapravo, pozdravljam sve koji posebno poštuju žene i njihovu ulogu u društvu svih 365 dana u godini. A za žene sam ovdje pronašla prekrasnu crvenu ružu.





Post je objavljen 08.03.2008. u 22:18 sati.