Dok sjedimo u birtiji kraj kolodvora, strašnoj ali šarmantnoj rupi, s lijepom konobaricom koja pokazuje stanovit interes za moju pojavu Viktor me obavještava da mu curi ulje na Ladi. Pazi da ti ne zariba motor, velim mu ja. Pokazuje mi svoj noćašnji uradak: mali džepić za ključeve od crnog skaja, grubo izrezan i nevješto zašitih rubova. Ispušta ključeve iz džepića koji su iznutra vezani kratkom crnom špagom, možda ostatkom vezice za cipele. - Bulgarian made - kaže i smije se dok se ključevi njišu u njegovoj ruci. Pokušavam ga zamisliti u majušnoj straćari, nekoj sirotinjskoj jazbini, nešto poput 200 godina staroj zagorskoj hiži, od blata zbitoj i škopom pokritoj, ne moreš prav znati jel hiža, izba, šupa ili klet, kako šiva taj jadni džepić pri toploj svjetlosti petrolejskog lampaša. E, moj Viktor, mislim si ja, a neka me tuga stišće oko srca....
Vadi iz hlača kovanice i pruža mi. – It's communist money. Take it, it's for you. – Oh, no-no – odbijam jer me doista ne zanima. Također strepim da želi izmusti nešto para baš kao i na dan kada smo se upoznali i kada mi je nastojao prodati, rekao bih, pravi rimski novčić. U ostalom švorc sam, ostalo mi je tek 14 leva, trebam imati bar jedan pošteni obrok danas, prije nego li napustim Bugarsku. No on insistira. – It's a gift, from me to you, to remember me... to tell other tourists about Victor, to tell your friends about Victor, too... Victor will take them to Gabrovo, very nice place, a lot of girls to marriage...
Traži me olovku i papir. Piše Gabrovo na latinici i ćirilici. Spremam papir u džep, gledam kovanice. – Communist money you say, ha? On kima glavom. – Well, thanks Victor – kažem i spremim novac u džep.
Prokleti novac, donijet će mi samo neprilike, slutim. Trebam ih se smjesta riješiti i baciti ih kroz prozor vlaka. (Ali nisam. Bacio sam ih tek u Bukureštu, u Ceausescuove vodoskoke u ulici B-Dul Unirii kada je već bilo kasno i šteta učinjena: bio sam kraći za 40 eura, ali barem čitave glave i ne rasparanog trbuha...)
Vlak dolazi. Na brzinu dovršavamo pivo.
Ne, vlak ne dolazi. Vlak kasni.
Sjedamo na klupu. Puše hladan vjetar, nebo je indigo plavo, prijeteće, tek što se nije sručilo na zemlju. Jedna od onih kratkotrajnih ljetnih oluja, nadam se.
- Slušaj Viktor – kažem – dao bih ti nešto para, ali gle, ovo je sve što mi je ostalo. Pokazujem mu 14 leva. - Danas ništa nisam jeo. Moram nešto jesti. Mogu ti dati 2 leva, ali to je ništa, zbilja ništa. – Pa dobro, daj – veli on – popit ću kafu u tvoje zdravlje. – Radije pivu – kažem – to je prigodnije.
Vlak dolazi.
Turisti na vidiku, aktivira se sektor za preživljavanje u Viktorovom mozgu, a pogled mu postaje oštar pogled lovca na turiste. – Nego Vikor, to tvoje Gabrovo, jel to prostitucija? – pitam ga stavljajući mu ruku na rame. – No, just girls to marriage – rezolutan je on. – Zbogom Viktor – kažem i ulazim u vlak. Ali Viktor ne čuje. Polako prestajem postojati za njega.
Krupne kapi počinju padati.
Post je objavljen 26.02.2008. u 02:17 sati.