Ludilo me vodi poput starog znanca
vjetar miluje mi karoseriju
tvoje lice, tvoje oci poput zivog mrtvaca
sad su zauvijek u retrovizoru
dok promatram lik svoj
u ogledalu
pitam se
tko sam ja?
hoće li mi to itko reći
kopija svojih roditelja
jer ponavljam njihove greške
sestra, prijateljica, kći, unuka....
tko sam ja?
Jednim osmijehom ti punis me
i dajes snage mi da ustanem ujutro
kada je vani mracan dan
kao prikovan za prozore
slika sto tjednima se ne mice
ujesen ko da je ljeto bilo san
ulazis mi u svijet kao vatromet
i dajes svemu neki smisao i ime
strah me da nas ne stigne
što imam od ovog trenutka
slabost ili strast
što vodi me kroz ovaj kaos osjećaja
tko sam ja?
i jesu li sretni ljudi oko mene
jesu li?
ili oni moraju biti takvi
Ovaj grad
a ti mi kazes ma ne brini se
navuci zastore, iskljuci svijet
barem za nas
moramo se maknuti ili cemo usahnuti
a ti me uspravljas
onako ko sto znas samo ti
tko sam ja?
i što im mogu dati još od sebe
jesam li samo prolaznik kroz nečiji život
ili...?
ili sam jedinstvena
nedodirljiva
a ipak tako ranjiva
tko sam ja?
što se krije u mojim očima
sreća ili bol
pitanje bez odgovora
tko sam ja
Pricekaj da dolijem jos malo hrabrosti
jer trijezan nemam muda da ti kazem sto mislim
s promilima mi raste samopouzdanje
strah od poraza uvijek me zablokira
dok razmisljam, da li ti tijelo vrijedi ovoliko mucenja