I sad, kad je još jedan od najboljih među nama otišao, gdje smo mi? Jesmo li nešto naučili ili i dalje bauljamo kroz tamu?
Koliko riječi se mora izgovoriti, da bi ih netko čuo bez izvrtanja? Koliko života se mora potrošiti da bi ih netko vidio bez naočala?
A čini mi se da su ga najmanje prepoznali oni koji su bilo oko njega, njegovi. Neka mi oproste ovaj sasvim subjetktivan utisak…
Mnogi će sad komentirati – eto, što mu je sad vrijedilo to što je radio pod kraj života, kad se ipak nije mogao izvući i spasiti si život?
A ja ću odgovoriti: “Zar je poanta bila u tome da se spasi svoj život?” Nikad ga ne bih podržao, pa makar jednom jedinom riječju, da sam u njemu osjetio taj motiv – spasiti svoj život.
Znao je da odlazi i radio na tome koliko je mogao. Ali, upravo zato jer je odlazio, jer je umirao, počeo je govoriti istinu. Bez uvijanja, bez skrivanja, bez slojeva – jednostavnu, čistu istinu o onome što je u životu važno, a što nije.
I te riječi su zapisane. Čak i onda kad ih ne bi sve potpisao ili se s njiima složio, čak i tada cijenim ih kao istinite i iskrene. Što se ne bi moglo reći za mnoge druge zapisane, a takozvane “duhovne”.
Od onoga tko odlazi, to zna i s tim se pomirio, možete očekivati samo beskomprisnost. A to smo i dobili. Uzvratiti možemo samo zahvalnošću.
I na posljetku – on je zasigurno jedan od onih koji se jesu izvukli, koliko god to malom umu izgledalo neshvatljivo.
Taj isti mali um će se i dalje baviti svojim stvarima, ništa zapravo ne mijenjajući, bez obzira koliko velikih će doći ili otići.
Tek tu i tamo, netko izraste, naraste, proširi se i – onda ode. Tako to mora biti, na pouku onima koji ostaju.
Post je objavljen 23.02.2008. u 09:36 sati.