Priznali mi to ili ne.... svi živimo na lancu. Vezani smo na razne načine.... prvo u roditeljskom domu, u školi, na poslu, u braku....
Vezani smo i kao zemlja.
Slušam ovih dana... tako bi rado priznali neovisnost Kosova... ali ne možemo. Navodno taktiziramo.... čekamo pravi trenutak. Ali to izgovaramo glasno. Nije li taktiziranje kada mutiš, a o tome šutiš.... a ne ovako.... poput ulizica se osmjehujemo Europi i glasno im poručujemo da smo poslušni i nećemo ništa učiniti sami... dok nam ne skinu lanac.
Znači... lancem smo vezani kao pojedinci... a vezani smo i kao zemlja.... i to kroz cijelu povijest.
Pogledajmo kako je naša draga Ivana o tome progovorila basnom u stihovima... ionako vukovi izumiru.... pa da ih bar temom ispratimo....
Ivana Brlić Mažuranić
(1874.-1938.)
Pas i vuk
Živio u nekom dalekom gradu
- Ime tog grada ljudi i ne znadu –
Jedan velevrijedni, nešto stari pas.
Živio on lijepo, ustrajno i vjerno
Lizao gosparu desnu ruku smjerno.
Lajao po želji u pravi čas.
Gospar ovo pseto veoma ljubljaše:
„Gledaj, kako krasno vjernim repom maše,
Hajde da mu dadem dobar zalogaj!“
Pas i gospar tako živjeli u sreći.
Gospar po gosparski – a moj pas po pseći.
Jednome i drugom život bio raj.
Jednog vrućeg dana – žarko bilo ljeto.
Pusti gospar s lanca ovo dobro pseto:
„Hajde, šeći malo, traži šumski hlad!“
Poslušalo pseto, pošlo da se šeće.
Mada mu se danas i šetati neće.
Al on milost prima, bilo makar kad.
Tako šećuć stigne u zelenu šumu.
Što se iza grada sterala po humu.
Pa ga tamo sretne jedan stari vuk.
Pas i vuk su braća. Bilo kako bilo.
Jedan s drugim često razgovara milo.
Zavadi ih sam uvijek slučaj puk!
„Zdravo, brate vuče!“, pa mu šapu pruži.
„A što mi ga radiš? Kako zdravlje služi?“
„Hvala“, vuk će na to, zdrav sam kao ris“.
„Zdrav si možda, brate, al si mršav jako.
Mora da se hraniš, bolan, svakojako.“
Pa on digne njušku ponosno u vis.
„Nije tako loše“, vuk se izvinjava.
Al na rebra viri istina mu prava!
Zato pseto počne govor lijep i dug:
„Nemoj tako, vuče, brini se na vrijeme.
Kud ćeš preko zime sklonit staro tjeme.
Zima loša drzga, a glad zao drug.
Gledaj samo mene, moje stegno primi.
Ja sam tust i gojan ljeti ko i zimi.
A na meni dlaka kano svila sja.
Možeš i ti, brate, tako pretil biti!
Ja ću te kod svog meštra namjestiti.
Živjet ćeš divno, ko što živim ja.
Posla malne ništa, samo lajat treba.
Pa ti za to nose: mesa, sala, hljeba
A nad glavom uvijek blagotvoran krov!
Pa još ljubav meštra, pa još mnoge hvale,
Pa još nagradice, velike i male.
Zar to nije bolje nego glad i lov?
Vuk pokliknu na to: „Hajd´mo, brate mili.
Hajde da ne bi kako okasnili.
Ti spomenu meso: koli krasan zvuk!
Zbogom, šumo kitna, a vi, srne mile,
Ukoliko dosad ostadoste čile,
Sada ste bez brige, ode stari vuk!“
Oni da će poći – pokasali malo,
Al je u to vuku nešto na um palo
Gledajuć svoga pobratima vrat.
„Što je ono, brate, oko vrata tvoga?
Jošte za života ja ne vidjeh toga!
Što je ovo? Reci, ako si mi brat!“
„Ah, to nije ništa, to je kolut samo
Tu se lanac kopča, da ne odem kamo...
To ne boli ništa i ne muti san!“
„Tebe lancem vežu?“, vuk razvali ralje,
„E, oprosti, pseto, onda ne idem dalje...
Jer se vuk ne rodi da je okovan!“
Pa okrenu leđa svom nazovi-drugu.
I uhvati odmah stazu posve drugu.
Stazu gdje ga čeka s nova stari jad.
Al on strese dlaku i zaurla smjelo:
„Vuk slobodu svoju ne daje za jelo!
Pseto bira lanac – vuk će birat glad!“
Post je objavljen 19.02.2008. u 20:30 sati.