Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/lanalossy

Marketing

Čopor iz predgrađa

Dragi naši ljudi,

Image and video hosting by TinyPic

Pišemo vam pismo iz predgrađa. Mi smo mali čopor koji je nekoć bio nečiji ali kako život piše romane, tako je napisao i našu neveselu priču.

U našem malom naselju naš čovjek je pronašao izgladnjelu Neru. Za Nerom je došao lijepi, veliki Bobi. Zatim je Nera rodila Leu, a ona Flipa. Flip se rodio bez jedne nogice.

Bili su to lijepi dani. U malom naselju izgrađenom poslije poplave prije 40 godina, život je tekao polako, smireno. Nije bilo opasnih prometnica, samo mirne ulice, zelene livade, voćnjaci, šikare i vrtovi puni zanimljivih stanovnika - zečeva, ježeva, lasica, čaplji, vjeverica, roda, čak i paunova koji su povremeno odnekud dolazili i opet nestajali. Zime su ponekad bile hladne, jer naš čovjek nije uvijek imao čime naložiti peć. Ali, imali smo krov nad glavom i tople ljudske ruke koje su nas gladile i obećavale proljeće.
Iznenada, prošle jeseni naš čovjek je nestao. Čuli smo da su ga odnijeli anđeli iza duge. Dobri ljudi iz susjedstva hranili su nas koliko su mogli. Nera je opet rodila. Svu njezinu djecu pogazili su automobili koji su dolazili na parkiralište novootvorenog restorana u ulici. Ipak, ostala je Lipa, naša vesela, zvrkasta Lipa. Na ljeto ju je udario auto pa je i Lipa poput Flipa postala tronogi pas. Zatim je rodila i Lea. Preživjelo je dvoje štenaca, dečko i curica, a ostali su se smrzli. Pod starim automobilom gdje ih je sklonila ipak je bilo prehladno za tek rođenu djecu.

No, ništa ne može uništiti pseću dušu. Život je tekao dalje. Spavali smo na našoj livadi. Katkada smo kisnuli, kaktkada nas je pokrio snijeg, ali bili smo zajedno, grijali se i čekali sunčani dan. Bio je to pasji život, kakav takav ali ipak zanimljiv. Ne žalimo niti zbog jednog proživljenog dana.

A onda se dogodilo nešto o čemu nikada nismo mogli niti sanjati. Jednog je dana stigao bager i posred naše livade iskopao trasu za cestu. Trebalo mu je svega tjedan dana. I tako je nestala naša livada. Zauvijek.

I upravo tih dana odnekud su došli neki jako dragi ljudi. Nisu nas ganjali automobilima niti šutali nogama. Odmah smo znali da su naši. Sa sobom su poveli Lipu. Čuli smo da je ubrzo operirala kuk i da nikada neće biti kao Flip. Već hoda na sve četiri noge. Dva tjedna kasnije poveli su i Leu i njezine dvije preživjele bebe. Mi, Nera, Bobi i Flip ostali smo uz rub naše nekadašnje livade lajati na bager koji odnosi naš dom, naše uspomene i našu budućnost.

Najveća nam je želja da Lipa, Lea i njezine bebe što prije nađu svoje dobre ljude. Ipak, bili bismo Vam zahvalni i da nama kažete što da radimo sada kad nam je cesta oduzela dom? Kuda da idemo? Ima li neko mjesto gdje bi nas dočekale nama toliko drage ljudske ruke?

U nadi da ćete nam pomoći, srdačno Vas pozdravljamo i unaprijed zahvaljujemo.



Post je objavljen 18.02.2008. u 21:12 sati.