Marketing
nije bilo tišine koju mi je obećao
mogu li opet pokušati... mogu li zacijeliti, tak tako... i opet se predati... životu i svijetu... ljudima...
izdižem se... iz očaja.. dalje od okova koji su me vezali... mogu li opet gledati...
ali ovaj put vidjeti... i ostati... ne pasti zajedno s tobom... sada kada su već tolike riječi izgovorene sve mi se čini malo nebitinim... kao da je bilo uzalud... kao i kapi rose tako nestaju i moje nade... realnost me grije i shvaćam svoje zablude...
hladnoća me držala umrtvljenom, nisam imala potrebe disati. lebdjela sam u ništavilu, nesvjesna svijeta. svjetlo je sjalo ispred mene, toplo i privlačno, ali nisam imala želju ići prema njemu. nisam to željela. zatim, jednog dana netko je uhvatio moju ruku i povukao me na površinu. pluća su mi prvi put udahnula, a oči prvi puta vidjele… stajao je iznad mene… slomljen, ali ipak nasmijan. prekrio je moju ranjivost, sakrio moju dušu i naučio gledati. vrijeme je počelo teći, moje srce je naučilo kucati. upoznala sam toplinu koja je bila nešto predivnoga. ali nešto se desilo. moj anđeo me svojim riječima vratio u ledeni grob. suze nisu stajale dok mi nisu novi lijes sazidale. ali tuga je i njega povukla.
zajedno u ljesovima od ledenih suza zaspali smo oboje. ali bio je snažan. moj anđeo se probio iz hladnoće ništavila, probudio iz sna. raširio je krila i spasio neku drugu dušu. mene je ostavio da ležim, zamrznuta, ranjena. opet nisam disala… ali moj duh je letio… putovao svijetom, pratio njega i njegove misli… nije bilo tišine koju mi je obećao dok me spuštao opet u lijes, bio mi je tako blizu, a ipak daleko… njegove oči su me izbjegavale iako su moje samo njega vidjela…
i tako iz dana u dan… godinama… mnogi su rukama i noktima tukli i grebli po mom lijesu… ali nisu dolazili do mene… samo su vidjeli moje lice, kako mirno sniva ispod leda.
a onda je došla prvo ona. sjela je kraj mojeg tijela i gledala… nije tukla, nije vikala, nije željela… samo je gledala… i došlo ih je još… duše su mirno okruživale santu u kojoj sam se krila… i sjale mi. svjetlo se opet pojavilo… toplina je počela otapati led. njihov pogled i mirnoća nastavila je skidati ledenu koprenu s mene… moje tijelo uskoro ležalo je na odru izbušenom od mog lijesa… ali je bilo tiho… bez duše… jer ona je i dalje pratila njega i lutala za njim… ali sada više nije tako… dušu u tijelo je vratio nevin poljubac i nekoliko riječi… one su bile dovoljne da odlede srce koje je snažno udarilo… opet drugi su trebali da ga probude, da krv u meni potaknu… opet je isto kao i prije…
Post je objavljen 19.02.2008. u 10:00 sati.